Necessary Evil

1.1

„Malena je moja, o tome sam ti pričao." Stiskao je riječi kroz zube.

Tijelo koje je ležalo na hladnom podu bilo je i više nego dovoljno da joj potvrdi koliki je ovaj čovjek monstrum. Nije ga mogla zaustaviti dok ga je polako ubijao, nije imala snage.

„Stani!" Vrisnula je.

Podigao je pogled i pogledao u nju. Osjećala se drugačije, kao da s njom u sobi sada nije isti čovjek. Ovaj muškarac je bio monstrum, koji je vladao njegovim tijelom i ponekad izašao na površinu.

„K-kako si me pronašao?" Pitala ga je.

Sjedali su u prostranom dnevnom boravku, još uvijek u istoj kući. Nije se željela vratiti, on ju nije tjerao, imao je i više nego dosta vremena za to.

„Bilo je lako." Popio je gutljaj piva iz boce koju je čvrsto držao u ruci. „Nisam mislio da si toliko naivna." Nasmijao se.

Gledala je u njega sa druge strane sofe. Mogla je osjetiti kako sa svakom minutom koja dolazi, njena temperatura se povisuje. Jedva je gledala, dok su kapljice znoja slijevale se niz njeno lice, ali još više ju je bolio pogled koji je dobivala od njega i znala je što s tim slijedi. Svo' povjerenje koje je imao u nju, nestalo je.

Još uvijek nije došla sebi od svega što se desilo, znala je da ne smije plakati, znala je da bi njegovo pravo lice izašlo kad-tad na vidjelo, ali i znala je da za ovo je sama kriva. Krivila se za ubojstvo tog čovjeka, možda nije podignula ni prst na njega, ali dovela ga je u tu situaciju. Dovela ga je do smrti.

„Želim kući." Rekla je, podižući se sa crne sofe.

Nije znala gdje je sakrio tijelo ili što će biti s njim, ali i sama je bila svjesna da za ovo što se desilo, neće biti uhvaćen.

Maleni osmijeh se pojavio na njegovom licu kojeg je sakrivao sa bocom piva. Kako je bila naivna, to je nešto što ga je najviše privlačilo kod nje, ta njena naivnost.

„Malena, prije otprilike sat vremena ubio sam čovjeka zbog tebe." Govorio joj je, podižući obrvu. „Zar stvarno nemaš ni malo srca?"

Znala je i sama da se poigrava s njom, od onoga trenutka u njega je ušao netko drugi, nije bio isti. Prihvaćala je njegovu igru, igrala je sa njenim najboljim kartama, ali što god da je napravila, opet je gubila.

„Ne." Nastavila je, maleni kašalj je prošao kroz njene usne. „Ne idem s tobom kući, idem svojoj kući." Sada je bilo vrijeme na njoj da se smije.

Ovo sve se činilo previše za nju, svo' ovo zlo koje je raslo u njemu i sve što se dešavalo. Osjećala se grozno jer nije imala ni mrvicu grižnje savjesti prema čovjeku koji je još uvijek ležao na podu, ali nije joj bilo svejedno što je sada u istoj prostoriji sa ubojicom.

„Zar ne vidiš što radiš?" Upitao ju je, dižući se na noge.

Ostavio je bocu piva na stolu, radeći par koraka i pribijajući je uza zid. Opet su bili u onom istom kontaktu, onom kojeg' je volio. Približio ju je k sebi, rukama je hvatajući oko struka. Čitao ju je kao knjigu, kada bi njeno disanje se ubrzalo i oči napunile suzama, znao je da ga se boji, više od ičega.

„Sve ovo je zbog tebe." Tiho joj je šapnuo, dišući joj blizu uha.

Bol koju je u tom trenutku osjetila kako prolazi kroz njeno tijelo i puca je ravno u srce, to nikada nije osjećala. Sve se složilo na svoje mjesto i to ju je slamalo. Istina, bila je jedna od onih koji su se uvijek borili i nikada ne odustajali, ali sada je shvatila da nema ništa od toga. Izgubila je Zoe, možda zauvijek, imala je roditelje koji su je mrzili i ostala je bez posla.

Bio je u pravu, zapela je u ovom životu s njim. On je bio jedina osoba koja je bila uz nju sada, osoba koju je najviše mrzila, mržnju koju je skupljala sve ove godine prema njemu i koja se polako širila na druge, s tom mržnjom je zamrzila cijeli svijet.

„Pusti me!" Kratko je rekla, gurajući ga od sebe.

Nije popuštao, svojim rukama ju je obuhvatio još jače i stavio svoju glavu uz njen vrat, lagano udišući njen miris. Ova noć je bila kao poker koji se okrenuo i otišao u drugu stranu, praveći od njega gubitnika. Mrzio je taj osjećaj, osjećaj koji nije mogao promijeniti.

„Malena, pogledaj nas." Nije prekidao kontakt očima dok joj je šaputao. „Isti smo, ti si ista kao i ja." Osmijeh se širio na njegovom licu.

„Ne." Mahala je glavom, ne želeći mu vjerovati. „Ne, ne!"

Nije znala koga s time vara, sebe ili njega. I sama je znala da nije ona ista, sve se desilo tako brzo. Ubojstvo muškarca, zatočena, taman pogled u njegovim očima i osjećaji koji je polako slamaju, radeći od nje ništavilo.

„Prihvati istinu, osjećat ćeš se bolje." S riječima koje je izgovarao, ostavljao je malene poljupce po njenom vratu.

Nije govorila niti riječima, uživala je. Penjao se poljupcima uz njenu vilicu i ostavio maleni poljubac tik njenih usana.

Pogled koji joj je tada davao, probuđivao je nešto u njoj što nikada prije nije osjetila. Mržnju i ljubav. Stavila je svoje ruke oko njegovog vrata, približavajući ga sebi. Bili su nos uz nos, ali u trenutku kada je njegov hladan, lažan osmijeh pojavio se na njegovom licu, nije mogla izdržati. Spojila je njihove usne u strastveni poljubac.

Možda i nakon svega, on govorio istinu. Možda i je ista kao on.

27.8.2015.