Subota je, a ja sam na svom radnom mjestu u Neptuniji. Netko bi rekao da sam luda s obzirom na to da imam od čega živjeti i nije mi potrebno raditi. Netko bi rekao da ovo što imam uložim u nešto pametno, da sagradim nešto. Smatram da za to imam vremena, sa svojih dvadeset i jednu godinu mi se nigdje ne žuri. Posao u Neptuniju me opušta, jer vjerujem da bi tek izludila da ništa ne radim i samo trošim nasljedstvo. Dok ne shvatim šta točno želim od života, radit ću ovako, vikendima iza šanka Neptunije točim pića, i ponekad glumim psihologa svojim gostima koji stignu za šank. Moj život je pomalo dosadan, stoga volim slušati priče drugih. Netko bi stvarno pomislio koliko sam čudna.
Večeras je gužva kao i obično i iako su uz mene za šankom još tri konobarice Kristina, Tatjana i Nika jedva stižemo. Nepoznata lica na šanku su se izmjenjivala, sve dok nije došlo jedno poznato lice, i to jako lijepo lice. Kad sam ga primijetila, odmah sam mu se javila.
- Hej, što piješ? - rekla sam Marku. Večeras je bio u sivoj majci i crnim hlačama. Kad se nagnuo prema meni da mi šapne narudžbu do mene je došao njegov miris. Dominantni miris ambera, s notom naranče.
- Dva piva. - rekao mi je na uhu, a ja sam se naježila od glave do pete. Pogledam ga u oči i upitam se da li i on ima takav osjećaj. Osjećaj potrebe?
Okrenem se i uzmem dva piva, te mu stavim na šank ispred njega. Mislima mi prođe pitanje za koga je drugo pivo. No njegovo pitanje me trgne iz razmišljanja.
- Kako tetovaža? - gleda u mene i smiješi mi se.
- Dobro, evo pogledaj. - na trenutak se okrenem, a pošto sam kosu zavezala u visoki rep ima pogled prema tetovaži. Odjednom osjetim njegov dodir na vratu i naglo se okrenem.
- Oprosti, nisam mogao odoljeti. - namigne, ostavi novac na šanku i ode. Zbunjena sam ostala gledati za njim.
Kasnije sam ga vidjela kako sjedi u svojem muškom društvu i jedina cura među njima je Lana, cura njegovog prijatelja Dominika. Kad god bi imala prilike pogledati prema njemu uhvatila mi njegov pogled na sebi. Nasmiješila bi mu se i nastavila raditi. Njegova zadnja rečenica mi se uvukla u misli i samo sam o tome razmišljala. O tome i o njegovom dodiru od kojeg se naježim.
Nešto u njemu mi je bilo neodoljivo privlačno, nešto što me vuklo prema njemu, da mu se približim, da krenem prema njemu. Osjećam se kao neka klinka na početku srednje sa leptirićima u trbuhu i srcem koje zaigra kad ga vidi. Srce koje je tuklo kao što već dugo nije.
Kad sam uhvatila pauzu od deset minuta malo prije ponoći, izašla sam kroz stražnji ulaz u ulicu. Udahnula sam svježeg zraka, kad sam začula otvaranje vrata i ugledala Marka kako izlazi.
- Trebaš društvo? - došao je do mene i izvadio cigarete. Ponudio mi je jednu, ali sam odbila.
- Možda je i meni vrijeme da prestanem. -
- Trebao bi, većina cura ne voli muškarce koji puše. - izgovorim, ali smjesta poželim povući te riječi.
- Jesi li ti jedna od tih? Jer ako jesi, odmah ih bacam. - nasmije me ta njegova rečenica. I kad mu krenem odgovoriti, prekine me.
- Predivna si kad se smiješ. Trebaš se više smijati. -
- Kako ti znaš da se ja ne smijem? - upitam ga.
- Znam, jer te gledam. Oči su ti uvijek tužne kad god te pogledam. - govori mi, pa se okreće prema meni. Prima me za bradu i podiže je da ga pogledam u oči.
- I sad su tužne. Zašto malena? - gledam ga u oči.
Ima nešto u tim njegovim očima koje me tjeraju da mu ispričam cijelu svoju priču, da mu se prepustim.
- Duga priča. - ipak se odlučujem za onaj drugi odgovor.
- Imam ja vremena. -
- Nije bitno. Radije mi pokaži svoju tetovažu na lijevoj ruci. -
- Vidio sam da si je promatrala. - još uvijek me gleda u oči.
- Ma kako si samo primijetio. - ma nije mogao vidjeti, pa bio je leđima okrenut.
- To je tajna. - govori nasmiješeno, ali se onda uozbilji i priđe mi bliže. Osjećam njegov dah na usnama. . Podiže rukav i zatim ugledam vuka podignute glave kako zavija na puni mjesec. Drveće i nebo u pozadini i kad gledam u tetovažu kao da sam taj trenutak tamo. Tetovaža je crne boje, sve osim očiju vuka. Oči su nebesko plave. Podižem ruku prema njegovoj ruci i prođem prstima po njoj. Osjetim kako se trgne. Podignem glavu i pogledam ga.
- Predivna je. Jesi to ti nacrtao? - promatra me i samo potvrdi glavom. Stojimo na mjestu i gledamo se u oči. Čini mi se kao da se vrijeme zaustavilo.
- Moram ići, pauza je gotova. - govorim mu i odlazim na svoje radno mjesto.
Vraćam se za šank u još veću gužvu i više ne stignem razmišljati o njemu. Vidjela sam kad se vratio nazad na svoje mjesto i vidjela sam kako opet gleda prema meni. Ali ovaj put ja nisam gledala prema njemu. Ne jer nisam imala vremena, već zato što sam se bojala. Zbog straha da će mi se ipak netko svidjeti. A on ne izgleda poput nekoga tko hoće osobu koja je razočarana u cijeli svijet i koja će zauvijek bježati od bilo kakvog osjećaja, osjećaja potrebe za njim, privlačnosti i ljubavi. Iako bi htjela, ne mogu se promijeniti. Jer znam da poslije sreće i te potrebe dolazi rastanak.
A ja nemam snage za rastanak.
Ne želim ga...
YOU ARE READING
Zauvijek ✔️
סיפור קצר~ Serijal Dva tjedna #1 Oni su oduvijek bili tu negdje, u blizini. On je promatrao nju, a ona njega. Što će se desiti dok on jedne večeri odluči nešto poduzeti? Da li je ovo jedna od onih privlačnosti koje prolazu ili ona koja vodi prema ljubavi...
