Zauvijek ✔️

Dan Šesti - Srijeda

Danas trebam svoj mir i tišinu. Današnji dan želim i trebam provesti sama. Danas je godišnjica smrti mojih roditelja. Tri godine je prošlo, a ne osjećam se ni malo bolje. Nikada neću zaboraviti taj dan. To jutru kad su se pozdravili sa mnom i otišli na putovanje na koje su se spremali skoro godinu dana. Zbog posla nisu nigdje mogli i kad su konačno našli vremena na putu im se našao prokleti pijanac koji im je presjekao put. Na mjestu su ostali mrtvi. Izgubila sam obitelj.

Ustajem i krećem prema kuhinji. Prošlo je tri sata, stoga pronalazim Maju tamo.

- Ideš? - zna da idem na groblje često, ali na godišnjicu smrti odem i zadržim se gotovo čitav dan. Jednostavno samo sjedim i pričam im.

- Da. - ne govorimo više ništa. Zagrli me i ljubi u obraz, a zatim me pušta, te odem.

Dolazim na groblje i stavljam na grob desetak bijelih ruža, otac je uvijek darovao majci to cvijeće. Stoga je to postao i moj običaj.

Sjedam na grob, i promatram. Svake godine na ovaj dan pustim svoje emocije na vidjelo, njima. Godina je prošla prebrzo. Bojim se da mi sjećanja na njih ne izblijede. Bojim se da ne nađem nekoga tko će me usrećiti i da zaboravim na ovaj osjećaj koji osjećam upravo sada. Bol. Tuga. Osjećaj samoće.

Znam da nisam sama, imam Maju, prijatelje, tu je i Marko. Ali nemam njih, a oni su mi bili i ostali najvažniji na svijetu.

Dopustim sebi da suze padaju dok im pričam, između svega pričam i o Marku. O svoje dvije tetovaže, o osjećaju kad sam s njim. Kako me usrećuje i kako sam mu se odlučila prepustiti, pa kamo me odvede, neka.

Otac bi mi uvijek govorio da sreća ne dolazi sama, da svatko stvara svoju sreću. Ovaj put ću ga poslušati, nisam spremna za promjene, ali oduvijek sam voljela izuzetke. Ovaj put Marko je taj izuzetak. Moj izuzetak.

- Svidio bih vam se. - izgovorim naglas.

- Misliš? - okrenem se i ugledam upravo njega kako stoji par metara dalje i gleda me. Sa suzama koje uporno padaju niz moje obraze, ustajem i padam mu u zagrljaj.

Ovaj dan provodim sama i možda bi trebala biti ljuta što je došao, ali treba mi. Samo on i njegov zagrljaj. Povedem ga za ruku i sjednemo na travu pokraj groba. Ne pitam ga kako i zašto je ovdje, već po prvi puta slobodno se otvorim. Pričam o sreći s njima i o gubitku njih.

Otvaram mu se jednim svojim dijelom, i osjećam kako se oslobađam barem malo tuge.

On sluša i miluje mi kosu, draži vrst sa svojim prstima, djeluje na mene tako da sam cijela naježena. Ljubi me kosu i djelima pokazuje puno više nego što bih riječima.

...

Proveli smo cijelo popodne tamo i kad je moj želudac dao znak za glad, odlučili smo otići. Izašli smo na parkiralište i tamo nas je čekao njegov motor.

- Čekaj, kako si uopće znao da sam ovdje? - upitam ga prije kretanja.

- Ponekad sam vrlo uvjerljiv, a kada si ti u pitanju još više. - shvaćam da je Maja jedina osoba koja je znala gdje sam i vjerujem da ovim očima nije mogla reći ne. Nasmiješim se tome. Približim mu se i poljubim ga. Poljubac poput zemljotresa, od kojeg mi se svaki put zavrti. Njegove usne koje pristaju mojima i koje kao da su suđene mojima.

- Hoćemo li? - upita me i doda mi kacigu. Namiguje mi, jer je svjestan kako djeluje na mene.

Sjedamo na motor i odlazimo. Prepustim se vjetru o zvuku motora. Odlučim se prepustiti sreći, a on je moja sreća. Barem za sada..