Zauvijek ✔️

Dan Dvanaesti - Utorak

MARKO

Znate li onaj osjećaj kad se probudite pokraj osobe koju volite? Ja znam, barem sada znam. Probudivši se vidio sam nju, ruku oko mojeg struka, i glave u mom vratu. Promatrao bi je ovako zauvijek. Divio bi joj se ovako zauvijek.

Prođem prstima po njenoj ruci, a ona se istog trena naježi, a još uvijek spava. Saznanje kako djelujem na nju, nevjerojatno je.

Da ne moram raditi danas odveo bi je negdje daleko gdje možemo biti sami, samo mi i nitko više.

- Dobro jutro. - iz mog razmišljanja trgne me njen divni glas. Gleda me svojim plavim očima.

- Jutro, malena. - pozdravljam je i ljubim. Nikad se nisam volio izležavati u krevetu, ali s njom bi mogao.

- O Bože! - uzvikne i podigne se u krevetu. - Pa ja ti nisam rekla. - smijem joj se i ujedno gledam zbunjeno.

- Što mi to nisi rekla? -

- Jučer sam kupila prostor u kojem ću napraviti restoran. - iznenađuje me njen odgovor.

- To je nešto novo. Nisi mi ništa pričala. -

- Bilo je iznenada. Nikad nisam znala što ću, ali kad sam svidjela taj prostor, jednostavno je već sve bilo u glavi. - govori mi uzbuđeno.

- Drago mi je zbog tebe. - i stvarno jest. Ono što čini nju sretnim, čini i mene. Kad govori o ovome, sreća joj se vidi u očima. Promjena je vidljiva. Nema više one djevojke koja se smije, a oči su joj tužne.

- Danas idem potpisati ugovor o prodaji prostora, ideš sa mnom da vidiš? - upita me veselo.

- Naravno. - govorim joj, a ona me grli. Snažno.

- A sad me trebaš pustiti, jer moram ići raditi. - imao sam naručenu mušteriju u 9, a tetovaža je jako komplicirana i moram se pripremiti.

- U redu. - kaže razočarano jer se morala odvojiti od mene. - Hoćeš li doći po mene, prostor je u blizini mog stana.

- Može. -

...

Gledam ju kako mi s užitkom i radosti u očima pokazuje svaki kutak u svojem prostoru. Kad je potpisala ugovore i kad je dobila ključeve, počela me je voditi po prostoru i pokazivati mi. Objašnjava mi svoj plan. A meni je ja jako teško slušati je, jer sve što vidim ne djevojku koju volim. Samo moju.

Još kad sam je vidio prvi put za šankom u Neptuniji, svidjela mi se je. Od glave do pete. Ali uvijek kad sam je promatrao vidio sam tugu u njenim očima, a nikad nisam znao zašto. Nisam se ni usudio pitati je. Sve do onog dana kad je ušetala na tetovažu. Kad sam je dodirnuo, znao sam da je moram osjetiti, poljubiti. I k vragu više je se ne mogu zasititi.

- Slušaš li ti mene? - gleda u mene prekriženih ruku i pravi se ljuta. Nasmijem joj se.

- Zašto se smiješ? - približim joj se.

- Zato što si baš slatka. - nasmiješi se.

- I ti si sladak. Ma pojela bi te koliko si sladak. - izgovori i nasmijem se na sav glas. I ona sa mnom.

- Volim te. Sve na tebi. I kako se smiješ, i kad se ljutiš, i kako mene ljutiš, i volim način na koji tvoje tijelo reagira na moj dodir, i kako ja reagiram na tebe. Volim crtati po tvojem tijelu. A najviše volim tebe od glave do pete. - izgovorim joj konačno, možda nije bio najbolji trenutak, ali sad barem zna. Iako me na trenutak samo gleda, odjednom skoči u moj zagrljaj.

- I ja tebe volim, Bože, koliko te samo volim. Da li je moguće ovako nekoga voljeti u toliko kratko vremena? - kroz smiješak me upita.

- U našem slučaju da. Takva nam je sudbina. -