Zauvijek ✔️

Dan Četvrti - Ponedjeljak

Ponedjeljak sam odlučila provesti izležavajući se. I pokušati ne razmišljati o Marku. Ali to mi nije uspjelo. Jučer kad me primio za ruku, htjela sam je odmaknuti, ali mi nije dao. Kroz čitav film me držao, da mi se u jednom trenutku ruka počela znojiti, ali on i dalje nije puštao. Gledao je u film opušteno, kao da se ništa ne događa.

Dok sam ja buljila u njegovo lice iz profila i nisam mogla skinuti pogled, a on je to primijetio. Jer se prokleto, arogantno smiješio čitavo vrijeme. A kad je završio film, kad su se Boris i Maja pozdravljali, a ja sam pospremala čase i ostatke hrane, prišao mi je iza leđa, poljubio me u vrat i još jednom uz sam rub uha zbog čega sam cijela zadrhtala i promuklim glasom rekao.. - Vidimo se malena. -

A danas, novi dan, a meni ne izlazi iz glave. Bože, taj muškarac će me izluditi od samo jednog dodira i šaputanja na uho...

Prošlo je već podne kad sam odlučila izaći iz kreveta. Maja je radila jutarnju smjenu, pa je nije bilo kod kuće. Popila sam kavu i odlučila nešto pojesti. I zatim u dva sata sam odlučila do parka. Početak ljeta je i vrijeme je sve toplije, stoga sam obukla šarenu haljinu i dolje bijele starke. Sišla sam dolje i krenula u šetnju.

- Hej, malena. - čula sam poznati glas i okrenula se. Marko je čekao naslonjen na motor. Crna majica i traperice, dok je na glavu stavio šiltericu ispod koje je virila crna kosa. Okrenula sam se i krenula prema njemu.

- Što ti radiš ovdje? - upitam ga podizajući svoju lijevu obrvu.

- Zar ne zaslužujem ljepši pozdrav. Rekao sam ti jučer da se vidimo. - namiguje mi.

- Mislila sam da si to rekao samo figurativno. -

- Nisam. A sad dođi ovamo i pozdravi me kako treba. - promatra me od nogu, pa prema bokovima, grudima i zatim ravno u oči, pogledom od kojeg se zemlja zatrese.

- A kako ja to trebam tebe pozdraviti? - upisujem ga.

- Dođi ovamo da ti pokažem. - prilazim polako i dolazim ispred njega. Lijevom rukom me prima za bok i povuče prema sebi, dok desnu ruku stavlja na moj vrat i istražuje ga. Saginje glavu prema meni i poljubi me u obraz, a zatim ugrize moju ušnu resicu i šapne u uho.

- Zdravo, malena. - izgovori to tako promuklim glasom, da mi se cijeli svijet zatrese. Gledamo se par trenutaka u oči, sve dok on ne progovori.

- Hajde, penji se. Idemo. - govori dok mi pruža crnu kacigu.

- Ma kamo? - upitam ga, ma nisam luda da idem s njim.

- Iznenađenje, hajde ne budi kukavica. Nije valjda da se bojiš. - izaziva me, a ja prihvaćam izazov. Uzimam kacigu iz njegovih ruku i stavljam na glavu. On se smjestio na motor i čeka mene. Prebacujem se preko motora i čekam da krene.

- Primi se za mene. - govori mi, dok se ja držim rukama za stražnji dio motora.

- Dobro je i ovako. -

- Ne budi tvrdoglava. - ne čeka moj odgovor, već uzima moje ruke i stavlja ih oko svog struka. Ne mičem ih, jer kad sam ga osjetila ukočim se od dodira. Ne mogu, i ne želim ih maknuti. Začujem zvuk motora i krećemo prema cesti.

- Čvrsto se drži. - govori mi kad se uključuje u promet s parkirališta ispred zgrade. Više ne čujem ništa osim zvuka motora i svojeg srca. Pod rukama osjećam njegove trbušne mišiće i doista su impresivni. Osjećam njegovo disanje i poželim u ovom položaju ostati zauvijek.

Usudim se još više mu se približiti glavom i usnama pokraj uha tako blizu da osjeti moj dah. Blizu, da osjeti moje grudi na svojim leđima.

- Prekini provocirati. - govori mi kad stajemo na crveno na semaforu. Samo mu se nasmijem i šapnem na uhu.

- Ili što? - izazivam.

- Požalit ćeš što si me provocirala. - i tad se upali zeleno, krenemo pa više ne govorimo ništa.

Kroz pet minuta stajemo, i nakon što parkira, silazimo, a ja se okrećem prema mjestu na koje smo došli.

- Što radimo ovdje? - upitam ga, dok se oboje smijemo.