Zauvijek ✔️

Dan Deveti - Subota

Danas definitivno nije moj dan. Do sad bih uživala u ovoj gužvi, i voljela bi vikende provoditi za šankom, da vrijeme prolazi brže. Ne bi marila za druge ljude i to kako se zabavljaju. A sada sve što želim je otići odavde, do Marka i plesati s njim, dodirivati ga, ljubiti.

Saznanje jesam li zaljubljena u njega potisnula sam negdje daleko, jer to je nemoguće, neostvarivo.

I sad kad ga vidim za stolom pokraj šanka s Ines, koja se opasno blizu približava njemu i stalno nešto priča na njegovo uho, a ja poželim otići tamo i počupati onu njenu umjetnu plavu kosu. A on se ponaša kao da ne primjećuje ništa oko sebe.

Stiže mi nova narudžba i usredotočim se na goste. Neki me zabavljaju, neki me živciraju, ali sve u svemu, vrijeme prolazi brzo.

- Može pivo.. - podignem glavu i ugledam Jakova, stalni gost. Okrenem se i uzimam pivo i začujem opet njegov glas. - I tvoj broj? - govori mi po tko zna koji put.

- Još uvijek ne. - nasmijem mu se i stavim pivo ispred njega. - Izvoli. -

- Dokle ćeš me pustiti da čekam? - govori, a ja se nasmijem glasno. Uvijek se nasmijem s njime, stoga si dopustim uvijek popričati s njim.

U trenu kad mu stavljam treće pivo na šank, on uzima moju ruku i krene je poljubiti. Iznenadim se tom potezu, ali onda odjednom Jakov padne na pod i vidim kako Marko stoji pokraj šanka.

Gledam u njega bijesnog, i zatim kako se Jakov ustaje, a Marko opet sprema šake.

- Marko!!! - viknem, što ga zaustavi na tren, i stoga dobije šaku u nos od Jakova. Doslovno preskačem šank i stajem između njih ispred Jakova.

- Koga vraga radite!? - vičem na njih.

- Koga vraga on radi s mojom curom? - govori Marko i kreće opet prema Jakovu.

- Dosta! - opet se derem iznenađujući samu sebe.

- Tatjana uzimam pauzu! A ti sa mnom! - govorim Marku i okrenem se Jakovu. - Žao mi je. - potvrđuje mi pogledom da je sve u redu i odlazi.

- Koji kurac se njemu ispričavaš? - ne govorim Marku ništa, već ga vučem prema izlazu. Kad izađemo odmah se počinjem derati na njega.

- Hoćeš li mi objasniti što to radiš? -

- Ono što je trebalo, zašto se ljutiš na mene. -

- Zato što nije ništa napravio. Shvatila bih da me neki pijanac napao, ali ovako ne shvaćam. - ljuto govorim. Ljuta sam na njega, zašto ide raditi scene bez razloga.

- Poljubio te. - i on je ljut.

- U ruku, u ruku Marko. Zar je i to zabranjeno? Uostalom to je stalni gost. -

- Da, zabranjeno je. Zabranjeno je i gledanje u tebe tako kako te on gledao. - približava mi se tako da sam naslonjena na zid.

- Ti si moja, a ja branim ono što je moje. -

- Zar bi onda i ja k tebi na posao trebala dolaziti, i svaku koja te krivo pogleda, tako odalamiti šakom? - moja rečenica ga na tren nasmije, ali kad vidi da sam i ja dalje ozbiljna, uozbilji se.

- Iako bi to volio vidjeti, ne. To je drugačije. -

- Kako je to drugačije? Jer si ti muško? - upitam ga.

- Ne, samo... - započinje, ali ga prekidam. Ne želim ga više slušati.

- Dosta. Samo idi. - govorim mu, iako ne želim.

- Ela? Nemoj.. -

- Marko idi! - zarobljena sam uza zid i ne pušta me.

- Neću te pustiti, ne dok se ne pomirimo. - šapće mi u uho, a moje tijelo odmah reagira. Ali ne dopuštam mu da to vidi. Ne želim da zna kako može utjecati na mene.

- Moram raditi. -

- U redu, ali čekat ću te poslije posla. - potvrdim glavom i iako me zaustavlja, naglo odem i ne okrećem se. Čujem udarac nečega, ali samo nastavljam..