Zauvijek ✔️

~Epilog~

' Heaven is a place on earth with you..'

Danas je godina dana, od našeg početka, od moje prve tetovaže, od dana kad je sve započelo. Pronašla sam ljubav za koju sam mislila da postoji samo u filmovima, knjigama, u pričama. Ali sam je doživjela.

Tijekom proklete godine mogu reći da je sve bilo savršeno. Napravila sam čak još dvije tetovaže, možda postoji mogućnost da sam postala ovisna o njima, i o onome koji mi ih radi. Ovisna o Marku. Sada nakon godine dana nestrpljivo čekam da odem iz restorana i da proslavimo našu prvu godinu, godinu našeg prvog dana, prve tetovaže, prvog dodira.

Iako sam šef restorana i mogu si dopustiti da odem ranije, nestrpljivo čekam u svom uredu da sat otkuca tri sata popodne. Kad otkuca dva sata, ustajem je i odlazim. Drugi dio iznenađenja za Marka. Jedva čekam da Marku pokažem dar za godišnjicu. Prvi poklon je putovanje za nas u Italiju, a drugi poklon je na mojoj koži, citat na mojoj koži za njega. Odlazim da mi njegov prijatelj izradi tetovažu. Citat za njega, koji mi zauvijek ostaje na koži, isto tako u mislima, i u srcu. Jer ja sam svojeg doživotnog partnera našla i želim mu to svakoga dana pokazivati.

He got a piece of me.

Istinito, njegovo, ispod grudi na lijevoj strani, odmah pokraj srca.

Jedina briga mi je da se ne naljuti na mene jer nije on uradio tetovažu, ali onda ne bi bilo iznenađenje.

S gotovom tetovažom odlazim prema našem stanu. Dogovor je da Marko kuha za nas, na što sam već navikla. Uživati ćemo zajedno ovaj dan, u našem gnijezdu. Takvi dani su nam najljepši, i ne bi htjela nikako drugačije.

Otključavam vrata, otvaram vrata i ulazim unutra. Ali udaram ravno u balone. I to barem stotinu balona. Različitih boja.

- Koji vrag? - derem se da me čuje.

- Elena? - obožavam kad me prozove punim imenom, jedino on tako izgovara moje ime.

Začujem glas Olivera kako pjeva. Promatram Marka kroz balone kako mi se smiješi.

I znam da nema više traženja

Jer ja sam u tebi pronašao sve,

Sve ono što nikad u nijednoj nisam,

I zato ostani uz mene, ovu noć...

Na trenutak slušam riječi promatrajući se. Pokazujem rukama na balone, pitajući ga što je ovo. Tada mi se približi kroz balone, stavlja maleni nož u moju ruku i ljubi me u obraz. Nježno, voljeno.

- Pronađi dar. - pokazuje na balone, i odlazi prema kuhinji. Pogledom promotrim balone i započinjem borbu s balonima. Na svaki zvuk pucanja zatresem se. U nijednom poklon. Dolazim do crvenog, prvo crveni, pogledam okolo i vidim da je jedini. Udaram ga i nešto pada iz njega na pod.

Pogledam u kutijicu. Podignem pogled i ugledam Marka metar dalje od mene s jednom koljenom na podu. Uzimam kutijicu, dolazim do njega i šokirano padam pokraj njega na pod. Gledam ga držeći kutijicu u rukama, ne otvarajući je.

- Elena.. - krene govoriti, a meni suze krenu niz obraze. Suze radosnice.

- Volim te, to znaš. S tobom sam upoznao ljubav. Kad znaš da je pravo, onda jednostavno znaš. Ti si ta, ti si jedina za mene, osvojila si me onog trena kad sam te prvi put vidio, a kad si ušla one noći, onog četvrtka u salon, znao sam da će ovaj dan doći, dan kad klečim pred tobom i postavljam ti ovo pitanje. Želiš li postati moja, moja zauvijek? - uzima iz moje ruke kutijicu i otvara je. Ugledam zlatni prsten, jednostavan, s dijamantom na vrhu.

Pogledam u njega, plave oči. U moje sve.

- Da!! Da, da, da!! - zagrlim ga, a on me zadrži uz sebe, smijemo se od radosti, ljubi me. Stavlja mi prsten na ruku.

Pogledam u njega kad me ispusti iz zagrljaja i započinjem skidanjem košulje koju nosim. Kad je skinem, ponosno mu pokazujem riječi ispisane na meni. Ugleda ih, a zatim me pogleda.

- Toliko je predivno, da ću ti oprostiti što je nisam ja napravio. - nasmijem mu se, a on ustaje i podiže me u svoje naručje. Vodi me u sobu, ostavljamo ručak, i odlazimo u naše utočište, voljeti se..

Od sada, pa nadalje, on je samo moj...zauvijek. Zauvijek, na papiru, na mojoj koži, u mom srcu. Jednostavno.. jednom riječi, samo zauvijek.