U PITANJU STRASTI

4. poglavlje (nastavak 1)

Nemogu vam opisati kako mi je drago sto citate moju pricu...ponosna sam na sebe sa svakim vasim "vote" a jos ponosnija sa vasim komentarima...puno mi znaci sva ova potpora koju mi vi dajete...no da vas ne zamaram sa sladunjavim objavama...uzivajte i bdw. ako ima koja Barbara ovdje SRETAN IMENDAN 😘❤
                           
                            LINDA

Ljutit poziv gospodina Collinsona zaigrao je onu zabrinutost u meni. Razgovarala sam jučer s njom i pristala je.
„Ne! Ni u ludilu mu se nemoj javljati. Samo mi još treba kako misli da neprestano pričamo o njemu. I da znaš trebala bi mu to napraviti. Lijepo ga ostaviti da me čeka u restoranu i svaliti krivnju na Lucy da mu je očito zaboravila javiti.“
„Ne. Nije to napravila“
Uzimam mobitel i okrećem njezin broj. Javlja mi se govorna pošta na što samo završavam poziv. Ponovno utipkavam broj, ali ovaj put od njenog ureda. Telefon zvoni, ali nitko se ne javlja.
„Gdje si?“
Utipkavam broj od Diane da provjerim jeli se ona čula s njom.
„Halo. Ne mogu dugo razgovarati. Ako zoveš da provjeriš dolazim li na večeru, odmah ti govorim da ću doći.“
„Ne zovem te zbog večere. Jesi li se čula sa Bellom?“
„Ne, još od pića. U gužvi sam zbog snimanja. Zašto? Otpilila te za večeras? Ta mala je nepopravljiva.“
„Ne otpilila je Collinsona, ali rekla je da će se naći s njim.“
„Imala je sastanak sa sexy Bogom. Znala sam. Jesi li vidjela kako su se onaj dan promatrali. Nije skidao pogled s nje, a ni ona s njega.“
„Pokušala sam ju dobiti na telefon i mobitel, ne javlja se. Javlja mi se govorna pošta. Zabrinuta sam za nju.“
„Zašto? Ne brini se, sigurno je nešto smislila i ne želi se nikome javljati kako joj ne bi poremetili planove, poznaješ ju.“
„Ne, Diana, razgovarala sam s njom jučer i pristala je na poslovni ručak s njim. Nešto se događa.“
„Jesi probala nazvati u ured.“
„Da i nitko se ne odgovara na pozive kao da ni ona njena nova nije u uredu.“
„Ma ne brini se i stvarno mi je žao, ali na snimanju sam moram ići. Možda ću malo zakasnit danas na večeru, ali stići ću. Volim te.“
„Uredu, javi mi ako se čuješ sa Bellom.“
Završavam poziv i ponovno onako zabrinuta sijedim na stolici i okrećem se na njoj. Nije mi jasno što se događa. Ponovno okrećem njen broj, ali i dalje se jedino čuje njen glas preko snimke „Dobili ste Bellu Black, trenutno nisam kod kuće, ostavite poruku i nazvat ću vas.“
„Bella gdje si.“
Ne mogu više izdržati ustajem sa stolice i napuštam žurno ured javljam se Clari da odlazim i da se neću više vraćati kako bi preuzela barem onaj dio sa organizacijom i da mi sve do četiri bude poslano preko maila. Ne vjerujem da mi se Bella ne bi javila na telefon i da bi pustila onu novu malu da samo tako ode iz ureda. Sjedam u auto iako ne znam gdje je prvo što pomislim je njen stan. Gužva u prometu još mi više stvara nervozu tako da sad već pomalo ludim i pritišćem trubu na autu kako bi se ova budala ispred mene pomaknula. Crni BMW i dalje stoji iako je semafor pokazao zeleno. Ponovno pritisnem trubu i auto se napokon pokrene. Odlučim ga zaobići i usput otvaram prozor na autu i pokazujem mu srednji prst. Stvarno nisam ovakva osoba inače. Ja ovo nikad ne radim, ali danas kao da ništa ne ide kako treba. Kad napokon stignem ispred njezine zgrade vadim ključeve od svog stana jer na njima su još uvijek ključevi od Belle koje sam prisvojila u slučaju nužde, a ovo je jedan od takvih slučajeva. Otvaram glavna ulazna vrata i nestrpljivo čekam lift. Čim ulazim u lift pritišćem tipku za deseti kat i dok se vrata polagano zatvaraju ja i dalje gubim živce. Okrenem glavu prema staklenom dijelu lifta i ugledam na sebi jednu preplašenu osobu. Lampica u liftu pocrveni i vrata lifta se otvaraju, izlazim iz lifta i ulazim u predvorje gdje su samo dva stana. Ovo je najviši kat zgrade i ovdje je smještena Bella i jedan gospodin koji se nikad ne da uhvatiti. Bella uvijek govori da ne želi mijenjati stan jer ne zna bi li se mogla priviknuti na nove susjede jer ovaj za sad je poprilično tih. Uvijek je voljela tu svoju osamu, tišinu i kontrolu. Bez kontrole kao da je gubila konce koje je vješto zašila. Stanem pred vrata i gurnem ključ u bravu i u dva poteza ih otvorim. Ulazim u stan i zateknem njene cipele na pola puta između hodnika i dnevne sobe. Jakna još uvijek prebačena preko ormarića i torba na podu.
„Bella!?“
Dozivam njeno ime, ali odgovor ne dolazi. Na telefonu svijetli crvena točkica, a na malenom ekranu uredno piše da je ostavljeno pet poruka. Zavirim u kuhinju i tamo zateknem pojedenu na pol pizzu.
„Bella! Gdje si?“
Ulazim u sobu i napokon mogu odahnuti i opustiti se. Pronađem ju sklupčanu na krevetu kako čvrsto spava. Mokre kose i ogrnuta ogrtačem poslije kupanja. Mirni i tihi izdah mi daje do znanja da je živa i da joj se ništa nije dogodilo. Još! Mislim da se ovako u životu nisam prepala za nju iako mislim da nikad nisam imala razloga. Bella se uvijek brinula sama o sebi i uvijek joj je dobro išlo. Ne znam što se sada dogodilo. Sjednem do nje na krevet i prođem rukom kroz njenu mokru kosu. Okrene se brzo i poskoči na krevetu.
„Linda? Što radiš ovdje?
„Provjeravam da li si živa.“ Ljutiti pogled joj poklonim na što ona podigne jednu obrvu.
„Zašto?“
„Nazvao me Collinson i rekao da si odbila sastanak. Razgovarale smo jučer, odlučila si otići na ručak s njim pa kako se nisi pojavila zabrinula sam se. Pogotovo kad sam te pokušavala dobiti na telefon, ali bezuspješno.“
„Ne brini dobro sam. Samo sam htjela malo odmora.“
Stavljam ruku na njeno čelo i osjećam da je topla
„Imaš temperaturu.“
„Pričaš gluposti.“ Pokušava ustati, ali tijelo ju ne sluša. Polegnem ju na krevet ponovno i prebacim preko nje laganu deku koju uvijek ima na krevetu. Ako je oko ičega opsjednuta onda su to deke.
„Nisam bolesna.“
„Prestani pričati gluposti, vruća si. Imaš temperaturu, uostalom izgledaš kao smrt. Ne znam što se desilo s tobom da si prestala paziti na svoje zdravlje. Skuhat ću ti čaj i donijet tabletu da snizimo temperaturu.“
„Ali nisam bolesna.“
Izlazim iz sobe ljuta na nju jer ne mogu vjerovati da je dopustila da joj se ovo dogodi. Ulazim u dnevni boravak i prekopavam po njenim lijekovima dok ne naletim na tablete za temperaturu i toplomjer. Vraćam se u sobu, a ona naslonjena na naslon od kreveta ponovno spava. Stavljam joj toplomjer pod ruku i čekam da prođe pet minuta kako bi ju napokon uvjerila da je bolesna. Trgne se iz sna kad vadim toplomjer i gledam u živu koja se podigla na trideset i osam.
„Još uvijek si ovdje. Rekla sam ti da sam ok.“
„Prestani biti toliko tvrdoglava. Bože ovako bolesna si još gora.“
„Nisam bol…“ prije nego završi sa rečenicom pružam joj toplomjer na što ona samo okrene očima.
„Ništa opasno.“
„Da, da, popi ovo.“
Pružim joj tabletu, vodu i čekam da ju popije kako me ne bi prevarila. Ne bi joj bio prvi put da čim se okrenem ona tabletu ispljune. Nikad nije vjerovala u medicinu i tablete.
„Tako, a sad ti idem skuhat čaj i vidjeti što imaš u hladnjaku da pripremim nešto za jelo.“
„Pretjeruješ ni…“ – prekine ju telefon koji počinje zujati u mojoj torbi. Prekopavam torbu i kad pronađem mobitel na ekranu je velikim slovima ispisano 'DIANA'. Izađem iz sobe i uputim se prema kuhinji dok se javljam na mobitel
„Halo“
„Ej jesi pronašla Bellu?“
„Jesam i nećeš vjerovat gdje.“
„Dobro uglavnom živa je i dolazi na večeru?“
„Čini mi se da se večera prebacila kod nje doma jer sam ju pronašla u krevetu sa temperaturom.“
„Bolesna je?“
„Da ima temperaturu trideset i osam i dalje tvrdi kako nije bolesna i kako to nije ništa. Upravo joj pripremam čaj.“
Sva sreća pa nije promijenila raspored i da su joj stvari ostala onako kako su i bile dok smo živjele skupa. Ulijem vodu u kuhalo i stavljam njen najdraži čaj od jagode i vanilije u šalicu.
„Ja sam gotova i krenut ću odmah za New York. Trebaš li što?“
Otvaram hladnjak i zatekne me praznina. Jedino što pronalazim je načeta boca crnog vina i tekući jogurt.
„Da trebam pa skoro sve namjernice za hladnjak. Možeš li vjerovati da jedino što ima u hladnjaku je načeta boca vina i tekući jogurt.“
„Da nekako mi to ide uz nju. Ok prije nego dođem svratit ću do dućana.“
Završim poziv i ulijem sad već vruću vodu u šalicu sa malo šećera. Kad ponovno uđem u sobu Bella spava. Spuštam čaj na ormarić i opipavam joj čelo koje je i dalje vruće. Uzimam ručnik iz kupaone i namočim ga hladnom vodom i stavljam joj na čelo. Stvarno se nadam da će joj biti bolje. Sjetim se Collinsona pa okrećem njegov broj kako bi razjasnili ovu situaciju. Izađem iz sobe kad čujem njegov glas na telefonu.
„Gospođice Clark.“ Čujem promjenu u njegovom glasu, javio se hladno na telefon. Još uvijek je ljut i mogu misliti zašto.
„Gospodine Collinson, zovem vas da vam javim kako sam pronašla Bellu. Doma sa temperaturom. Nažalost bolesna je i čim joj bude bolje nazvat će vas.“
„Gospođice Clark znam da se brinete o mojem mišljenju, ali recite gospođici Black da su ovo jeftine isprike.“
„Ne gospodine Collinson stvarno je bolesna upravo joj snižavam temperaturu.“
„Uredu kad joj bude bolje neka mi se javi.“
Poklopio mi je! Zar je to moguće? Gdje je nestao onaj šarmantni kavalir. Izgleda da je stvarno ljut na Bellu i ovo njeno igranje.

Evo napokon nastavka...primijetila sam da nekako objavljujem nastavke u roku tjedan dana i toga cu se pridrzavati...ostavite koji vote i komentar kao i uvijek...
Ly ❤