U PITANJU STRASTI

5. poglavlje (nastavak 2)

Kad napokon se popnem do ureda jer lift je u kvaru ugledam Lucy za stolom.
„Dobro jutro gospođice Black.“
„Jutro Lucy.“
Kao i svakog jutra ulazi u moj ured sa bilježnicom tvrdih korica koja joj služi svako jutro za moje zadatke koje mora obaviti tokom dana.
„Danas ću biti cijeli dan u uredu jer nisam došla svojim autom tako da moraš nazvati gospodina Collinsona i reći mu da dođe ovdje na sastanak. Nakon tog sastanka ću vjerojatno se baciti na tu dobrotvornu zabavu tako da ću izaći van. Danas ostani do kraja radnog vremena da primiš pozive i sve mi zapiši i pošalji mailom.“
Gledam u nju kako brzinski piše sve što joj govorim, a kad završi pogleda u mene i osmjehne se.
„Još nešto?“
„Da donesi mi veliku crnu kavu bez mlijeka i tabletu za glavu jer me već počela boljet čim sam se sjetila što sve moram danas napraviti.“
„Uredu.“
Ustaje i izađe iz ureda, a ja se bacam na posao koji sam ostavila jučer. Skinem kaput sa sebe, izvadim laptop i zatim se bacam na posao. Lucy u među vremenu donese kavu i šumeću tabletu za glavu. Sa osmijehom se okrene i izađe van. Kad izađe popijem gutljaj kave, a kad tableta se otopi popijem i nju. Vrijeme je samo proletilo i to sam tek primijetila kad je Lucy pokucala na vrata i rekla kako je gospodin Collinson na vratima.
„Zar već?“ Pogledam na sat i kazaljka otkucava dvanaest sati.
„Pusti ga da uđe.“ Pogledam se u maleno ogledalo i popravim kosu.
„Mogu ja to.“ Duboko udahnem i izdahnem kad se vrata otvore i ugledam savršen oblik muškog lika. Na sebi ima tamno sivo odijelo savršeno skrojeno po mjeri sa sivkastom kravatom i crnim ulaštenim cipelama. Stane nasred sobe i gleda u mene sa iskrivljenim osmijehom i podignutim obrvama. Znam da je primijetio kako ga odmjeravam. Namigne mi na što ja zakolutam očima.
„Jeste li spremni?“
„Spremni za što?“
„Ručak.“ Pogledam u njega kad se približi jedan korak bliže meni.
„Moja tajnica vam je javila kako ćemo ovdje obaviti sastanak jer nažalost nemam auta. Uostalom još uvijek sam bolesna, a ako niste primijetili vani je poprilično hladno.“
„Da, znam, zato sam ja došao po vas. Ručat ćemo u restoranu nećemo biti na hladnoći.“ Pruži ruku prema meni kao da očekuje da ustanem i pođem za njim.
„Da u restoranu okruženim ledom. Mislim da ću vas morat odbiti. Ovdje ćemo obaviti sastanak jer imam previše posla…“
„Dogovorili smo se za ručak i to ću vam ispuniti.“ Prije nego sam uspjela ponovno proturječiti došao je iza mene u svega tri koraka i odgurnuo moju stolicu kako bih mogla ustati.
„Ja ne znam što si vi umišljate tko ste i na kakve ste žene navikli, ali ja s vama u auto neću sjesti a kamoli ručati. Tako da molim vas maknite se i sjednite na sofu da održimo taj sastanak. Ukoliko ne želite sastanak već samo ručak trošite moje vrijeme kao i obično.“ Vidjela sam zbunjenost na njegovom licu i iznenađenje. Ustala sam sa stolice i pogledala u njega. Iako sam u štiklama visokim petnaest centimetara i dalje sam niža nego on. Ovaj muškarac je stvarno dosta visok.
„Onda, što ćete? Sjesti ovdje i održat sastanak ili izaći van iz mog ureda.“
„Pogleda u obližnju sofu koja je postavljena na drugoj strani mog ureda skupa sa malenim stolom ispred nje. Krene prema sofi te otkopča gumb na sakou i sjedne na nju. Kimnem glavom potvrdno i priđem mu sa svojim planerom te sjednem pored njega.
„Želite li što popiti?“
„Čaša vode bi bila dovoljna.“ Ozbiljnost u njegovom glasu mi je davala do znanja da je još uvijek pomalo zbunjen. Očito nije navikao da ga jedna žena može ovako spustiti na zemlju. Ukoliko želi raditi sa mnom bolje mu je da se privikne. Podignem telefon i javim Lucy da nam donese dvije čaše vode. Kad poklopim okrenem se prema njemu i otvorim svoj planer.
„Linda mi je nešto malo rekla o ovome, ali nisam previše obraćala pažnju.“
„Zato sam ja ovdje da vam objasnim sve.“
Kucanje na vratima ga prekine, a kad uđe Lucy sa dvije čaše vode obrazi joj se zarumene kad ga ugleda. Super još jedna koja je opčinjena njime. Nasmiješi se kad spusti čašu na stol zatim požuri van iz ureda. Pogledam u Collinsona, a njegovim licem i dalje se širi osmijeh. Kad pogleda u mene kako držim podignute obrve i ozbiljnim licem ga gledam. Pročisti grlo i nastavi dalje.
„Moj otac je inače vodio ovu organizaciju, ali kako je on preminuo…organizacija je pala na mene. Ovo je dobrotvorna večera na koju su poznate sve same glavne face u New Yorku. Svake godine prije Božića organizira se zabava na kojoj se prikupe novci i doniraju jednoj zakladi koju moja majka odabere. Prošle godine se doniralo…“
„'Golden Heart' oboljeli ljudi od raka.“
„Tako je, vidite znate barem nešto o tome.“
„Znam o tome samo zato jer je Linda svake godine pokušavala upasti na zabavu, ali bezuspješno.“
„Novinarima je zabranjen ulaz zbog nekih ličnosti koje je moj otac pozvao na zabavu.“
„Gdje će ove godine završiti prikupljeni novci.“
„Moja majka je zadužena za to, ali mislim kako je govorila da će ove godine posvetiti se malo djeci.“
„Dobro, što želite od organizacije? Što zapravo vi želite da napravim?“
„Moj otac vas je pokušao nedavno kontaktirati kako bi vi organizirali zabavu, ali na žalost ste ga odbili. Tako da…ako vam je on vjerovao, ne vidim razlog zašto ne bi i ja. Prepuštam vam organizaciju. Želim da ostali vide bez obzira što je moj otac preminuo da se zabava neće promijeniti.“
„Želite se dokazati…jasno mi je.“
„Želim da bude ponosan na mene. A i da želim se dokazati da ja ovo mogu.“
Njegovo dokazivanje mogu shvatiti jer kada sam izgubila oca htjela sam da i on bude ponosan na mene. I ovdje sam danas zato jer sam se htjela dokazati.
„Želim sve slike koje imate sa zabava koje je do sad organizirao vaš otac. Ne bi htjela da se nešto ponovi na zabavi.“
„Moja majka će rado pomoći oko ovoga. Ova organizacija bitna je i njoj.“
„Gdje se održavala zabava?“
„U kući mojih roditelja.“
Zapisujem u planer neke sitne detalje koji su mi za sad potrebni. Gledajući kriomice njega kako sjedi na ovoj bijeloj sofi. Nekako…njegovo tijelo izgleda ogromno na malenoj sofi. Stani! Ne bi trebala gledati njega već se posvetiti poslu. Pročistim grlo i nastavim razgovor.
„Koliko ljudi obično bude pozvano na zabavu.“
„Iskreno, ne znam, nisam nikad razgovarao o tome sa roditeljima.“
„Tko inače poziva ljude na zabavu?“
„Moja majka.“
„Onda ću morat razgovarat s njom.“
Ustajem sa sofe i pogledam u njegovo zbunjeno lice.
„Odmah?“
„Linda mi je previše puta nabila na nos kako je ovo važna organizacija tako da…da idemo odmah.“
Ustaje sa sofe i zakopčava onaj gumb na sakou. Odlazim do stola i uzimam papirić i pružam mu ga kako bi napisao adresu ili broj gospođe Collinson.
„Što ću s tim?“
„Zapišite mi adresu vaše majke ili njen broj telefona kako bi se mogla naći s njom.“
„Odvest ću vas ja.“
„Mislim da sam bila jasna kad sam rekla da se neću voziti s vama u autu.“ Govorim mi jasnim i odrješitim glasom te mu i dalje oružam papir i olovku.
„Ja opet mislim da pretjerujete. Vožnja je kratka i udobnija od taksija.“ Gleda u mene i dalje odbija primiti papir.
„Nazvat ću Nicka da mi doveze auto.“ Pružam mu papirić i olovku ponovno, ali on i dalje odbija uzeti.
„Nick je vaš dečko?“
„Mislim da vas moj privatni život ne zanima.“
„Izgubit ćete puno vremena dok ćete čekati da vam taj vaš Nick doveze auto. Niste li rekli kako je vaše vrijeme dragocjeno.“
Mrzim kad mi uzvrati mojim riječima. Pun je sebe i to je ono što me toliko živcira kod njega. Izdahnem ljutito i uzimam torbu sa stola.
„Uredu idem s vama, ali samo ako mi obećate da će te se ponašati profesionalno. Bez ikakvih smicalica.“
„Ovo od maloprije nije bilo profesionalno?“ Pogleda u mene onom svojim crnom očima i već osjećam da mi se vrti tlo pod nogama. Stvarno moram smoći snage da ovo izbacim iz sebe. Kako ništa ne govorim izbije mu osmijeh na lice. Njegove usne su pune i sigurna sam da s njima može napraviti da žena poludi za njim još više.
„Molim vas bez tih vaših smicalica pogledom i osmijehom jer koliko vidite ne uspijeva vam kod mene. Zašto ga ne zadržite za neku na koju to pali. Morate znati da naš odnos će biti striktno profesionalan i ne želim da si nešto umislite. Kad završi organizaciju svatko ide svojim putem. Nikad ne miješam posao i privatno.“ Pročisti grlo i uozbilji lice, uspravi i vrati leden pogled.
„Ispričavam se ako ste pomislili kako želim nešto više od profesionalnog odnosa. Ovdje sam jer je moj otac vjerovao da ste najbolji. Ovo između nas je striktno profesionalno.“ Pokazuje rukom na mene pa na sebe i zadovoljno se nasmiješi.
„Drago mi je da smo se razumjeli.“
Na izlazu iz ureda kunem se da sam kradomice mogla vidjeti osmijeh na njegovom licu. Gadno se vara ovaj lik ako misli da mi može pomutiti misli. Nakon Lucasa sam očvrsnula i znam sa ovakvim igračima kao što je on. Iako ovako djeluje na mene neće me osvojiti.
„Lucy ako će me netko hitno trebati nazovi me i javi Lindi molim te da sam otišla sa gospodinom Collinsonom i da ću joj poslat adresu gdje da me pokupi.“
„Naravno gospođice Black.“
Na ulazu u lift Collinson prođe rukom kroz kosu gledajući se u ogledalo. Tek sad primijetim kako mu je kosa raščupana i kako izgleda kao da je tek ustao iz kreveta. Kad izađemo iz lifta izađem prije njega i mogu osjetiti kako njegova ruka lagano dodiruje donji dio mojih leđa, kao da me vodi naprijed.
„Profesionalno.“ Povuče ruku i dalje praveći se kao da se nije ništa dogodilo. Otvara mi vrata od zgrade i također od svog skupocjenog auta. Sjednem u auto i preokrenem očima na što se on samo nasmije. Zatvori vrata sa moje strane i uputi se na svoju stranu, kad sjedne za volan njegov miris parfema proširi se cijelim autom i točno znam da će ovo biti jedna jako neugodna vožnja.

Obecala sam vam nastavak i evo ga :)  pod temperaturom sam i dalje i rano legnem jer me tablete uspavaju, ali potrudila sam se napisati 5 poglavlje do kraja...
Hvala vam na podrsci i hvala svima vama koji ostavljate vote i komentar...nastavak stize uskoro
Ly ❤