Prolog

3.3K 280 87
                                    

(ovo je dosta ozbiljna tema kojoj sam pristupila mozda mrvicu olako, misleci da ce biti lagano za pisati ali kad gledam nazad shvacam da neke stvari nisu trebale bit napisane i da je mozda tema bila preteska za jednu sesnaestogodisnjakinju. htjela sam da u prvom planu bude aliceina i jakeova postepena ljubav ali neke stvari su ostale neizrecene, kao npr jakeova bivsa i njegov najbolji prijatelj koji je poginuo u tom poslu a kojeg sam spomenula samo jednom. that's on me.
ipak, odlucila sam da ju necu povuci u draft nego cu ostavit ovako kako je. nadam se da mi nitko nece zamjeriti na djetinjastim fantazijama i da ce vam se bez obzira na to prica svidjeti. hvala puno svima)

Polako sam otvorila teške kapke, a pulsirajuća bol u lubanji mi je iste sekunde zadala sto i jedan problem. Trebalo mi je nekoliko trenutaka kako bih se navikla na tamu oko sebe i razaznala gdje sam se nalazila.

Sjedila sam uz hladni metalni stup na još hladnijem podu, a ruke su mi bile čvrsto zavezane lisicama i urezivale mi se u kožu. To mi je trenutno bila najmanja briga, ono oko čega sam morala brinuti bilo je kako ću pobjeći odavde. Hladnoća koja mi se uvukla pod kožu mi je dala naslutiti da sam se nalazila u nekom podrumu, a zbog zvukova koji su dolazili odozgor sam shvatila da ovdje nisam bila sama.

Pokušala sam ustati što je bila grozna ideja budući da su mi ruke bile pod nepravilnim kutom i svaki idući korak mi je stvarao ogromnu bol, tako da sam se jednostavno stropoštala nazad na pod, suzdržavajući suze.

Nećeš plakati, nećeš plakati. Sve će biti u redu, samo se pokušaj smiriti.

Grozničavo sam grizla usnicu dok mi je srce u prsima udaralo sto na sat od straha. Zvukovi odozgor su postajali sve jasniji, a ubrzo sam shvatila da u ovom velikom, hladnom podrumu nisam bila sama.

Pored mene su se nalazile još tri cure i nijedna nije bila raspoložena za priču - za što ih stvarno nisam mogla kriviti - iako smo sve četiri izgarale od znatiželje da saznamo gdje smo se nalazile.

Nisam bila sigurna koliko dugo smo sjedile u tišini, izuzevši buke odozgor, ali nakon nekog vremena začule smo korake na onome što su vjerojatno bile stepenice i uskoro su se vrata širom otvorila, a ja sam iste sekunde zatvorila oči jer im je svjetlost izvana zasmetala.

"Budne ste", muški glas s lošim američkim naglaskom je rekao. Škiljeći, uspjela sam raspoznati dvije krupne figure, a moj plan bijega je odmah pao u vodu. Nije bilo nikakve šanse da uspijem pobjeći ovim grdosijama, a i tko zna koliko ih još ima gore.

"Izvedi ih van", drugi glas je rekao. "Neka ih Delilah i Jade pripreme za aukciju."

Oči su mi se ispunile suzama. Aukciju? Jako sam dobro znala što je aukcija bila i odmah sam pomislila na ono najgore. Mislim, tko u mojoj situaciji ne bi?

Nisam se usudila ispustiti ni glasa, a nisam bila sigurna ni bih li mogla. Tresla sam se od straha dok su mene i još jednu djevojku izvodili iz podruma. Kućica u kojoj smo se nalazili bila je mala i prljava i s jedva dva prozora sveukupno. Okretala sam se oko svoje osi kao pomahnitala, pokušavajući upamtiti što više stvari i pokušavajući se izvući iz stiska čovjeka koji me vodio tko zna gdje, ali svaki moj napor bio je bezuspješan.

Nisam imala pojma gdje sam se nalazila, ali gdje god to bilo, nije mi se nimalo sviđalo. Nadala sam se da je sve ovo bio samo san ili neka skrivena kamera, ali što sam dublje razmišljala o situaciji u kojoj sam zapela, to sam više shvaćala da se neću probuditi ili da mi nitko neće prići i uperiti prstom u ono što bi trebala biti kamera.

"Smiri se ili ću ti prosuti mozak!" muškarac koji me držao mi je zarežao na uho i odmah sam se prestala migoljiti. Možda to nisam trebala napraviti, možda bi mi smrt bila spas.

Za nekoliko trenutaka sam se našla u smrdljivoj sobi punoj dima i bila naglo gurnuta u jednu od stolica. Netko mi je zavezao kaiš malo iznad lakta, a u idućem trenutku sam osjetila ubod u venu i gotovo sam poletjela u nebo od osjećaja koji me obuzeo nekoliko trenutaka kasnije.

"Kako ti je ime, ljepotice?" netko me upitao.

Trepnula sam nekoliko puta kako bih došla sebi, no bezuspješno. "Alice", nerazgovjetno sam odgovorila.

"Dobrodošla u Zemlju čudesa, Alice."

(S pisanjem krećem u lipnju ove godine, no možda kroz nekoliko dana objavim prvo poglavlje, ali vidjet ću kako budem stajala s testovima i školom. U svakom slučaju, cijela priča je posvećena zejnova, hvala ti puno na strpljenju i tome što si mi uopće dopustila da pišem, divna si i lavam te puno! ❤

Iskreno se nadam da će se vama ovo svidjet, nije nešto što ja obično pišem haha ali za sve postoji prvi put :') uglavnom, uživajte i čujemo se!)

TradeWhere stories live. Discover now