Trade

Jedanaesto poglavlje

(ne sjećam se jesam li ikad ovoliko odužila s objavljivanjem, ali iskreno nije mi se dalo. možda ste i sami primijetili da više nisam aktivna kao prije ovdje, ali što je tu je. žao mi je što ste dugo čekali, dešava se. nadam se da će vam se svidjeti. uživajte)

JAKE PARKER

Otkako je moj najbolji prijatelj, Sam, prije nešto više od tri godine poginuo u pucnjavi, nisam pronašao nikoga kome bih mogao vjerovati svojim životom i na koga bih se mogao osloniti kad zagusti. Onda sam upoznao Felicity, koja je djelomično uspjela zamijeniti tu prazninu koju sam osjećao nakon njegove smrti, iako ne potpuno. Ipak, kad me Felicity napustila, ta praznina se vratila. Ona je bila jedina djevojka s kojom sam uspio biti iskren sa svime, no kad je otišla mislio sam da ću se do kraja života osjećati tako prazno. Krivo sam mislio.

Dok sam ljubio Alice, mislio sam da ću eksplodirati. Bilo je to kao da je taj poljubac kojeg smo imali u uredu mog oca ispunio sve one osjećaje praznine koje sam do tada osjećao. Bilo je glupo jer ju nisam baš dobro poznavao, ali nisam mogao protiv toga. Uvjeren sam da bismo se u nekoj drugoj, boljoj situaciji sreli jednom. I volio bih da sam ju upoznao prije svega ovoga, da vidim kako se ponaša kad je opuštena.

Razmišljao sam o tome gotovo cijelu noć i uopće nisam spavao, tako da kad sam se ujutro probudio i produžio u kupaonicu imao sam što i vidjeti u ogledalu. Obično bi mi odraz uzvraćao nasmiješeni dečko pun života. Volio sam spavati i uvijek sam dobro spavao. Ali u posljednje vrijeme to se promijenilo tako da mi je sad odraz uzvraćao dečko raščupane smeđe kose, krvavih očiju i ogromnih podočnjaka.

"Alice, Alice", promrmljao sam odmahnuvši glavom. "Što mi to radiš?"

Otvorio sam vodu u umivaoniku i umio se, protrljavši oči nekoliko puta, a zatim obrisao lice ručnikom. Nisam puno postigao tim činom, jedino su mi oči bile još crvenije od trljanja i kosa mokra na dijelovima koji su došli u dodir s vodom. Uzdahnuvši, ostavio sam ručnik i izašao iz kupaonice te se uputio prema kuhinji. Nisam bio pretjerano gladan - ustvari, ovih sam dana dosta gubio tek - ali mislim da bi mi jedna banana ili jabuka i čaša vode dobro došle da me malo podignu. 

Osjećao sam slabost u nogama dok sam hodao prema kuhinji. Da, ne jedenje će mi donijeti samo velike probleme, pogotovo sad kad pokušavam smisliti kako pomoći djevojkama da pobjegnu, ali nisam se mogao natjerati na neki obilat doručak. Obično bih si ispekao jaja i slanine za doručak, ali sad me pomisao na to tjerala jedino na povraćanje. 

Ipak, kad sam se napokon pronašao u kuhinji, skoro sam doista i povraćao.

Na jednoj je stolici sjedio moj otac potpuno miran i promatrao me onim bolesnim smiješkom kojeg uvijek nosi na licu. Bio je ležerno obučen, u isprane traperice i običnu majicu kratkih rukava preko koje je prebacio gornji dio sive trenirke. Ne sjećam se kad sam ga zadnji put vidio u trenirci ili trapericama. Obično je uvijek u odijelu.

Nisam ni pitao kako je ušao, pretpostavio sam da ne samo da je imao kopiju ključa moga stana, već i kopiju svih ključeva koji su bili u mojem vlasništvu. Iako u početku poprilično šokiran, trenutak kasnije sam se pribrao i potrudio se ostaviti dojam ljutoga i opakog sina, no onaj glupi osmijeh kojeg nije micao s lica dao mi je naslutiti da mi to uopće nije pošlo za rukom. K vragu.

"Dobro jutro", rekao je. Glas mu je bio nekako miran i to mi je bilo sumnjivo. No šutio sam.

"Jutro." Za razliku od njega, ja sam gunđao. Bilo mi je prerano za stajati na nogama, a kamoli se još morati pozabaviti njime. "Što sam to napravio da sam zaslužio ovaj posjet?"

Otvorio sam jedan kuhinjski element i izvadio čašu iz njega, a potom u čašu nasipao vode. Mrzio sam onaj osjećaj u stomaku nakon što popijem vode na prazan želudac pa sam se natjerao da pojedem nekoliko zalogaja jabuke.

Promatrao me svojim očima, tako pronicljivo da sam imao osjećaj da mi gleda dušu. Pokušao sam ignorirati trnce koji su mi prolazili niz kralježnicu zbog tog pogleda i okrenuo mu leđa.

"Čuo sam za neke stvari u klubu." Iako bi netko tko ga ne poznaje mislio da je to izgovorio ležerno i opušteno, ja sam ga poznavao i na malo teži način naučio čitati između redaka njegovih riječi. Trudio sam se i dalje ostavljati dojam kao da sam užasno pospan i kao da mi treba nekoliko trenutaka duže da mi njegove riječi dopru do mozga, ali nisam bio siguran jesam li uspio. Zapravo sam bio napet kao puška.

"Kakve stvari?" upitao sam i popio nekoliko gutljaja vode jer mi je grlo bilo suho kao barut.

"Znaš ti jako dobro." Nestala je svaka nota ljubaznosti iz tona njegova glasa i zamijenila ju hladnoća. Čista hladnoća od koje se ljudima ledi krv u žilama i takve stvari.

Prvo što mi je prošlo glavom nakon tih rijči bilo je da je saznao moj plan da ću pomoći djevojkama da pobjegnu. Bio sam poprilično uvjeren da bi meni oprostio sve. Mislim, ipak sam mu sin. Dobro, da, poslao je neke ljude da me pretuku kad sam prvi puta odustao od posla, ali nakon toga me ostavio na miru godinu dana. Nije spominjao ništa u vezi mog odlaska jer je, iako je gad kakvog svijet nije vidio, znao da mi je to bolna tema jer sam zbog toga izgubio Felicity. Ipak, mislim da nije bio spreman tako lako oprostiti nešto tako veliko kao što je pomoći curama da pobjegnu. Za njega je to bila izdaja, uvreda i što sve ne jer je previše uložio u klub da bi samo tako propao zbog mene.

Ne bi me čudilo da me ubije zbog ovoga.

"Stvarno ne znam o čemu govoriš", trudio sam se zvučati zbunjeno, uistinu zbunjeno. U sebi sam zapravo samo čekao kad će izvući pištolj i ubiti me na licu mjesta.

"Ne znam jesi li zaboravio, ali moj ured ima kamere i zvučnike. Odvesti Alice tamo i poljubiti ju tako..." zacoktao je jezikom, odmahnuvši glavom. "To ti je bila velika pogreška."

Jedan dio mene odahnuo je. Drugi dio mene - onaj kojemu je zbog nekog nerazumljivog razloga bilo toliko stalo do Alice - uspaničio se kao nikad u životu. Priznajem, zaboravio sam na te kamere i zvučnike. Ali čak i da nisam, mislio sam da mu taj poljubac ne bi značio. Očito sam bio u krivu.

"Zašto? Što si joj napravio?" okrenuo sam se prema njemu ošinuvši ga pogledom.

"Zašto misliš da sam joj nešto napravio?" zlobno se podsmjehnuo. Uživao je u ovome, oh kako li je uživao što me može tako mučiti. Takve stvari njemu su stvarale zadovoljstvo. Bilo je to bolesno.

"Nisam joj ništa napravio", nastavio je ne dopustivši mi da mu sarkastično odbrusim. "Ovo ti je samo upozorenje. Ako se nešto takvo ponovi, oboje ću vas ubiti."

Bilo je pravo čudo što čaša već nije pukla koliko sam ju snažno stisnuo, a poriv da mu bacim jabuku u glavu iz sekunde u sekundu je postajao sve veći. "Ne razumijem", odmahnuo sam glavom. "Zašto ti to toliko znači?"

"Zato što, Jake, znam kakav si kad se zaljubiš." Bio sam poprilično siguran da nije znao. "I ako se zaljubiš u nju, bojim se da će ti pasti svakakve lude ideje na pamet."

"Kao na primjer?" Trudio sam se ne zvučati previše podrugljivo, ali upravo tako sam zvučao.

Iduće riječi izgovorio je kao da govori o vremenu, ali pogled kojeg mi je uputio ubio bi me, samo da pogledi mogu ubijati: "Kao na primjer, pomoći joj da pobjegne."

Ustao je sa stolice i uputio mi osmijeh. Možda bi netko drugi pomislio da je to bio pravi osmijeh Silasa Parkera, ali taj netko ga ne poznaje kao ja.

"Ne moraš doći danas", rekao je. "I dobro razmisli o mojim riječima."

Okrenuo se i otišao, ali prije nego što je izašao iz kuhinje, ponovno se okrenuo prema meni. "Usput, daj malo pospremi taj stan. Baš se vidi da fali ženska ruka ovdje", uputio mi je još jedan podrugljivi osmijeh i nestao.

Čaša u mojoj ruci pukla je istovremeno kad su se vrata stana zatvorila.