Prvo poglavlje

2.1K 215 78
                                    

"Vidim da još uvijek radiš u ovoj rupi."

Začuvši taj glas, prestala sam s preslagivanjem police i uspravila se iz čučećeg položaja u kojem sam se nalazila do svoje pune visine. Ironija je bila u tome što uopće nisam bila pretjerano visoka, ali bez obzira na to, nisam se bojala svoje majke koja me promatrala neodobravajućim pogledom s rukama prekriženim preko bujnog poprsja - jedino što sam, pored visine, nasljedila od nje.

Lucy Hall bila je zgodna žena u srednjim četrdesetima, crvene kose i ogromnih zelenih očiju koje su uvijek bile uokvirene savršeno nanešenim tušem. Voljela je da se ljudi okreću za njom dok je hodala gradom i zato ste ju uvijek mogli vidjeti u skupim dizajnerskim haljinama, odgovarajućim cipelama i torbicama i čvrstom punđom na sredini glave. Izboru njezine odjeće je također pridonosila činjenica da je moj otac bio jedan od uspješnijih ljudi u državi zbog čega su, naravno, imali novca na bacanje.

Novca kojeg ja nisam željela i nisam trebala iako su mi ga redovno nudili i pokušavali me nagovoriti da im se pridružim u tvrtki.

Gadljivo se ogledala oko sebe i kažiprstom prešla preko police, okrenuvši ga trenutak kasnije prema meni. Bio je pun prašine. "Ni ovdje ne obavljaš posao kako treba."

Izvukla je iz torbice paket vlažnih maramica i obrisala ruke, držeći se kao da se nalazi okružena mentalno zaostalim ljudima. Nije bila ovdje ni pet minuta, a već me uspjela isprovocirati.

"Što trebaš?" upitala sam kroza zube. Iako sam bila i predobro upoznata s njenim metodama rada, uvijek bih pošizila kad bi mi došla i počela srati. "Ako me želiš ponovno pitati da vam dođem raditi u onu šugavu tvrtku -- "

"Ne brini, to je bitka od koje je tvoj otac davno odustao", prekinula me. Mrzila sam apsolutno sve na njoj - način na koji je pričala, način na koji se držala, način na koji je sve gledala s visoka... Moja majka je prije bila dobra žena, ali uništili su ju novci.

Bacila je na pod - na pod! - vlažnu maramicu kojom je brisala ruke i uspravnije stala. "Došla sam ti reći da se večeras održava važna večera kod McCalliserovih i voljeli bismo da nam se pridružiš."

Suzila sam oči. "Ni mrtva", drsko sam odgovorila.

"Ne pričaj tako sa mnom", prišla mi je. Sad bi me ošamarila da sam bila mlađa jer sam joj se suprotstavila, ali više nisam bila plašljiva sedamnaestogodišnjakinja, već djevojka kojoj je bila puna kapa obiteljskih sranja. Zato se i jesam odselila i usput prestala sa studijima. "Da tvoji profesori s fakulteta vide u kakvoj rupetini radiš... dobili bi svaki po dva srčana!"

"Čudo što ih ti već nisi dobila, ako je tako", odbrusila sam joj. Znala sam da nisam smjela biti takva prema njoj, ali nisam si mogla pomoći. Godinama sam živjela s njezinim kompleksima, mislim da je bio red da se napokon zauzem za sebe.

"Rekla sam ti da mi se ne obraćaš tim tonom!"

"A ja sam tebi rekla da mi ne dolaziš ovdje osim ako ne želiš nešto kupiti", odvratila sam joj jednako žestoko, zaradivši od nje jedino prijekoran pogled i uvrijeđeno dizanje nosa do neba.

"Nakon svega što smo napravili za tebe, usudiš se tako drsko mi odgovarati?" upitala je. Glas joj je bio hladan i staložen, kao i ona sama.

"A što ste to sve napravili za mene?" podigla sam obrvu. Vidjela sam da ju je moje pitanje iznenadilo, kao da nije očekivala da ću reći takvo nešto.

"Misliš, osim što smo ti omogućili školovanje u najboljoj školi u državi, pomirili se s činjenicom da si odustala od te iste škole nakon godinu i pol, dopuštali ti da stanuješ pod našim krovom, hranili te i oblačili?" podigla je obrve, a meni se smučilo od tona njenog glasa.

TradeWhere stories live. Discover now