22.DIO

1.4K 74 8
                                    

Marija POV.
Idem iza skole.Tamo me sigurno nece niko naci,a i imam slobodan sat.
Stojim naslonjena na zid skole i razmisljam sto se sve desilo ova 2 tjedna od kada sam tu.
Prvi put sam bila u klubu,prvi put sam se poljubila,imam prvog decka.Upoznala sam ljude koje cu pamtiti cijeli zivot-Lana,Rina,Elena,Beka,Darko,Uros,
Milos,Luka i Nikola.
Sve je bilo sjajno.Ali neko je to morao unistiti.U ovom slucaju to je bio Nikola.Unistio je svoje prijateljstvo,a i nekako moje sa njim i Rinom.
Zasto sam prokleta?Zasto sam ovakva?Zasto neko mora unistiti moju srecu svaki put?Ovo je treci put kada sam slomljena.
Prvi je bio dok sam odlazila odavde.Nisam mogla zamislit zivot izvan Beograda.Nisam mogla zamisliti sta se dogada izvan ovog grada.U mojim mislima Beograd je bio savrsen grad.Tu sam provela mali dio svog djetinjstva i svaku sitnicu sam upamtila.Imala sam tu prijateljice Ana-Mariju,Veru i Anabelu.Sa njima sam se druzila svaki dan u obliznjem parku.Svaki dan smo se tamo ljuljale i smijale,nismo imale pojma kakav se svijet nalazi iza naseg parka,nasih kuca.Nismo znale cega svega ima van Beograda.
Za njih neznam ako su otkrile takav svijet,ali ja jesam.Kada sam dosla u Zagreb.Nikada nisam vidjela takav grad.Prvo sam mrzila jer smo se doselili tamo,ali iskreno ne zalim ni za jednim trenutkom,jer iako je bilo nekada dana kada sam zeljela nestati,sakriti se u neku rupu i nikada vise ne izaci,uvijek sam imala nekoga ko ce me izvuci iz te rupe.Uvijek!Od prvog razreda do osmog imala sam Ivu.Onu osobu koja je sa mnom sve radila.Skupa bi se znale iskradati u osmom razredu u pola noci i isle u park.Nismo to radile zbog zabave,nego zbog mene.Moji roditelji su mi cesto zabranjivali izlaske,jer sam morala uciti da imam sve 5 u imeniku,pa smo onda ja i Iva dok su oni spavali,isli u jedan park koji je bio dosta blizu,ali niko nikada nije isao tamo,pa niko nije znao za to.Tada bi se znala isplakati zbog toga jer nemam drustevi zivot,a ona me je tjesila i bila mi rame za plakanje.Tada to nisam razumjela,jer sam bila mlada,ali sada razumijem.Moj drustveni zivot su bili ti izlasci u pola noci dok sam bila sa Ivom.Znala sam i plakati jer su moji uvijek radili i nisu imali vremena za mene,iako su to sve radili zbog mene.Da mi priuste sve,ali nisu znali da sam ja samo htjela njih.Nikada nisam bila sretna kada su mi kupovali najnovije tenesice,haljine,sminku ili odjecu.Bila sam sretna jer sam bila sa njima.Ali to su bili rijetki trenutci.Vecinom rodendani,predstave ili vecere.No,valjda sam zato samostalna danas.Nikada nisam imala spremacicu ili kuharicu,sve sam sama radila.Mama bi mi naravno skuhala,ali onda zamrznula da imam za poslije skole.Pranje suda,pranje odjece i peglanje mi nikad nije bio neki izazov.To sam radila nakon sto sam napisala zadacu i naucila sve,jer mi je skola morala biti na prvom mjestu.Ali,vrijedilo je.Da nisam ucila,mozda nebi upisala matematicku gimnaziju i upoznala Josipa,i isla u isto skolu kao i Iva.Planirala sam nakon fakulteta nastaviti kao fakultetska uciteljica,upisati neki tecaj nekog jezika i biti magistar.To mi je bio san od 10 godine.Tako smo se ja i Iva dogovorile.
Srednja skola mi je isto isla sjajno.Imala sam opet Ivu,koja se znala potuci za mene ili izvrjedat nekoga ako me vrijedao,jer se ja nikada nisam znala obraniti.Ono sto sam rekla Nikoli je nista naspram onoga sto bi Iva rekla.Uvijek mi je bila najveca podrska,ona i Josip.On i ja smo se povezali nakon onoga incidenta na izletu i onog manijaka,ali smo i prije bili jako povezani.Svaka njegova utakmica nije prosla bez mog navijanja,ko ni moja.On je uvijek sjedio u prvim redovima dok sam plesala.Uvijek me je podrzavao i navijao.Bio je najglasniji u publici,svi su znali ko je on.Svima je bio poznat kao "Marijin veliki brat" ili "braco",iako su svi znali da nismo u rodu tako su ga zvali.U skoli su ga znali zezati jer se druzi sa mnom i jer ga mnogi zovu mojim bratom,ali on je uvijek stao iza mene i rekao:"Nisam vam ja kriv sto vi nemate ovakvu ljepoticu pored sebe".Sve cure su mi zavidjele jer sam bila tako bliska sa njim.Cak me i njegova jedna cura gledala pod okom i trazila ga da se prestane druziti sa tom "strebericom".Kada je to rekla jedino s kim se prestao druziti je bila ona.Prekinuli su zbog toga.Ja sam mu rekla da nije trebao prekinuti zbog mene,ali mi je on samo namignuo i rekao:"Malena,niko nece tebe dirati."Zatim me zagrlio i isao po sladoled.To je bio nas obicaj,svaki petak,nakon sto pobjegnem od kuce,smo isli u jednu napustenu kucu i jeli sladoled.To je bilo nase mjesto.Znam,malo cudno,ali ipak je to jedno od mojih najdrazih mjesta,jer sam tamo provela neke od najljepsih trenutaka u zivotu.Ta stara kuca cuva mnogo uspomena.Mojih i Josipovih.Znali smo raditi stvarno cudne stvari,ali ipak ne zalim ni za jednom.Jednom smo morali bjezati od tamo jer je neka zena zvala policiju da se neko tamo drogira,a to smo bili ja i Josip koji smo se smijali necemu na mobitelu.Kada je policija dosla preskakali smo ogradu i ja sam se gadno porezala na nozi.Jos imam taj oziljak na nozi.To mi je podsjetnik gdje je moj rodni grad.To su bila vremena.
A sada...Sada sam u Beogradu opet slomljena.Mislila sam ovih par dana da cu zavoljeti ovaj grad,ali cini se da sam se previse ponadala.Ovdje imam Luku i druge,ali opet...Nije to sada isto zbog Nikole.
Sada bi mi dobro dosli Iva i Josip,ali ih nema.
Tek sad osjecam da mi je lice natopljeno suzama i da vec 15 minuta placem na zidu skole.

>Marija...-cujem glas iza sebe i okrecem se.

Teen Story/ZAVRŠENA✔️Where stories live. Discover now