Easy

Chapter 1

Usputni komentari su dobrodošli ;)

" Stefane, ustani " - osjećam kako me nečija ruka lagano dodiruje dok se ja mrzovoljno prevrćem po krevetu.
" Požuri ili ćeš zakasniti na sekciju" - glasno izgovara . Njene riječi mi par trenutaka prolaze kroz glavu prije nego što shvatim I sam da trebam otvoriti oči . Podižem se sa kreveta tek toliko da se mogu nasloniti na drveni dio kreveta. Protrljavam oči na kratko a zatim glasno izdišem.
" Mrzim jutro " - stvaram jasnu sliku sobe prije nego što nogom stupim na tepih.
" Ideś pješke jer te ja ne mogu čekati " - mamin glas mi se ponovo obraća, samo što ga sada čujem glasnije.
" Stvarno ? " - glasno poviknem ali ne dobijam odgovor. Bezvoljno, izlazim iz sobe praveći duge korake do kupatila gdje ubrzo ulazim. Skidam odjeću sa sebe ulazeći u tuš kabinu. Puštam vodu I zatvaram oči kada prva kap vode dotakne moju kožu. Osjećam kako mlaka voda opušta moje pomalo ukočeno tijelo koje je provelo cijelu noć teturajući se na žurci. Uživao sam u trenutku par minuta sve dok nisam začuo kako se ulazna vrata zatvaraju. Moja majka svakog jutra u isto vrijeme kreće na posao, dvedeset minuta prije nego što joj radno vrijeme započne. Svakog vikenda kada čujem ujutru zatvaranje vrata, znam da je vrijeme da se spremam za sekciju pisanja. Kratko peškirom dodirujem kosu koja je skoro pa suva, nemam stvarno živaca da je pretjerano sušim. Zamotavam peškir oko struka I ubrzo izlazim iz kupatila namjeravajući da uđem u sobu kako bih se spremio.
...
" Prokleta subota, prokleta gužva" - duboko izdišem I osluškujem sopstveni glas kako kroz umor izgovara riječ po riječi. Siguran sam da kasnim, morao sam pretrčati polovinu puta jer se neka budala sjetila da baš danas radi put kojim sam krenuo. Spuštam glavu na trenutak prema podu a zatim je ponovo podižem trudeći se da sam umor izbacim iz sebe.
" Hajde Stefane, još samo par koraka" - izgovaram I pravim korak ka napred dodirujući vrata koja me dijele od prostorije gdje se održava sekcija. Hvatam se za kvaku I snažno povlačim vrata prema sebi otkrivajući poznata lica koja zure u mene.
" Opet kasniš? " - pravim korak I kao grom iz vedra neba ljutiti glas gospodina Alana mi se obrati. On inače mrzi kada neko kasni a ja sam po tom pitanju veoma stalan, ne pamtim kada sam stigao na vrijeme. Dobro,uvijek krenem putem za koji znam da je zatvoren, ipak mi treba malo vazduha prije nego što uđem u ovu zagušljivu prostoriju.
" Izvinite, nikada se za svojih sedamnaest godina nisam ovoliko natrčao. Ove gužve su nepodnošljive" - izgovaram I ako znam da mi neće povjerovati. Iskreno, volim da ga malo nerviram. Njegove obrazi stvarno postanu smiješni kada se naljuti ,a meni u 10h ujutru smijeh dobro dođe.
" Da da naravno, nemoj da ti se više ponovi " - naglašava I kada se okrene prema ostalim učenicima iskoristim priliku da se malo nasmijem.
" Kako je bilo sinoć? - koračam ka svojoj stolici ali Markov glas me natjera da zastanen I da se okrenem put njega.
" Ne znaš kakvu si žurku propustio " - izgovaram I vraćam pogled prema stolici u koju ubrzo spuštam svoje tijelo.
" Danas ćemo..." - gospodin Alan započinje govoriti ali ga prekide buka vrata koja su se snažno zatvorila. Svi smo se iz različitih položaja okrenuli prema vratima I ugledali smo djevojku koja je stidljivo koračala ka okruglom stolu oko kojeg smo svi zajedno sjedili. Nisam mogao znati ko je da djevojka iz daljine jer se svjetlo prelamalo baš kod vrata ali kada je prišla bliže izmamila je osmijeh na mom licu. Ja poznajem tu djevojku, kristalno čista plava boja kose ju je odala mom veoma opreznom oku. To je ona djevojka iz kafića , nadam se da je sačuvala još malo drskosti za mene jer me je poprilično zainteresovala.
" Izgleda da nisi jedini koji kasniš " - čujem Sarin tihi glas kako mi se kroz blagi osmijeh obraća. Da je neka druga situacija uzvratio bih joj ali kada je ova djevojka ispred mene,ne mogu a da svu pažnju ne usmjerim prema njoj.
" Izvinite što kasnim ,malo sam se izgubila " - uljudnim glasom izgovara.
" Ti si pretpostvljam ... " - gospodin Adam izgovara I baca pogled u svoju bilježnicu a zatim ponovo podiže glavu prema slatkoj plavuši.
" Karolina Pul , nova učenica sekcije " - dovršava započetu recenicu a ona mu samo blago klimne glavom. E pa plavušice, sada znam tvoj ime.
" Možeš sjesti na bilo koje slobodno mjesto " - gospodin Adam ljubazno izgovara. Karolina pravi korak I trudi se da nas sve pogleda prije nego što odabere mjesto. Svakoga odmjerava sa osmjehom ali kada njene oči susretnu moje osmjeh joj se pretvori u gorki pogled koji ne pokušava sakriti.
" Možeš sjesti sa Stefanove lijeve strane,tu imaš slobodno mjesto " - plavušica čudno pogleda gospodina Alana kada shvati da misli na mene.
" Mislim da mi je bolje da sjednem ovdje " ubrzo se pojavi osmijeh na njenom licu I osluškujući njene korake ne skidam pogled sa njenog vrckastog tijela koje sjeda u stolicu naspram mene. Mislim da je ovo mjesto čak I bolje, neće mi moći pobjeći mom pogledu.
" Koliko sam shvatio u svom gradu si takođe pohađala sekciju, tako da se nadam da ćeš se I ovdje snaći " - gospodin Alan je izgovorio a zatim je onako baš kako on voli podigao desnu obrvu prije nego što je nastavio.
" Sada , molim vas da se svi predstavite Karolini kako bi mogli početi sa današnjim planom "
Prvo počinje lijeva strana, svi redom ustaju izgovaraju svoje ime I prezime I blago se osmjehnu Karolini. Muskarci naravno pomalo flertujući I namignu dok žene to urade što je kraće I brže moguće. Kada je cijeli krug prošao, došlo je moje vrijeme da se predstavim. Ustajem baš kao I svi ...
" Stefan Noiret " - osmjehujem se u njenom pravcu, ona mi uzvraća ali siguran sam da je taj osmijeh bio I više nego lažan. Kao što bi se reklo "iz moranja" . Promjeniću ja to.
" Sada da počnemo " - gospodin Alan ustaje sa svog mjesta koje se nalazi na čelu stola I polako počinje govoriti.
" Danas se nećemo baviti monologom kao što smo to radili prošle nedelje " - blago sam udahnuo iz zadovoljstva. Nikada nisam volio pisati monolog, može me gospodin Alan hvaliti koliko god želi ali ja u tome ne pronalazim sebe onako kako bih ja želio.
" Ovaj čas će biti posvećen opisivanju "
" Opisivaćete ono što prvo vidite, bilo to živo biće ili nešto drugo, to je na vama " - na trenutak pravi kratak izdah a zatim sjeda u svoju stolicu upućujući pogled Karolini koja ga je pomno pratila.
" Vjerujem da ćeš se dobro snaći " - izgovara .
" I ja se nadam " - izgovara ne skidajući osmijeh sa lica.
" Možete početi, imate pola sata " - izgovara I svih osmoro učenika, ukljućujući mene I Karolinu ga pogleda I klimnu glavom.
Hm... šta opisivati? Nisam neko ko u ovakvim situacijama bira mnogo, neživa priroda je nešto što najčešće volim opisivati u svojim radovima ali misli koje se motaju mojom glavom u ovom trenutku kreiraju novu inspiraciju kojoj ne želim pobjeći.
" Karolina Pul, bićeš moja inspiracija " - izgovaram u sebi I blago se osmjehujem u njenom pravcu ma koliko je ona duboko zadubljena u pisanje svog rada. Podižem svoju hemijsku olovku sa stola, na trenutak zastajem da razmislim I ubrzo spuštam hemijsku na papir kreirajući prvo slovo na papiru...

Gledam je iz blizine. Ne mogu a da ne budem zaslijepljen njenom ljepotom koja mi iz sekunde u sekundu mami dah. Sa jedne strane , njeno lice izgleda nevino, netaknuto . Mada kada malo bolje pogledam iza tog nevinog sloja krije se neka čudna drska šara koja na jedan nebrušeni način izgleda slatko I primamljivo. Svaki put kada zabaci svoju plavu kosu natjera moj pogled da zaleđeno posmatra ljepotu koju ispoljava. A kada me njeni nježni safiri pogledaju, poželim da budem prva osoba koja će ih ugledati kada neumorni sunčevi znaci pronađu put kroz tamno nebo.