Easy

Chapter 18.

Nisam ni trenutka oklijevao. Neprestano udaram u Karolinina vrata svom snagom. Ne znam šta radim u ovom trenutku, ne znam da li je to ispravno ali ništa više ne mogu izgubiti. Spremim se još jednom snažno udariti ali se vrata otvoriše. Karolina bledunjavog lica, razbarušene kose stoji nervozno i samo me posmatra.

Probudio sam je... sjajno. Sada vjerovatno ima želju da me ubije, ali nije me briga.

" Šta koji djavo tražiš više ovdje ? " - glasno mi odvrati.

" Pođi sa mnom " - kažem joj ali ona se samo nasmije.

" Zar stvarno misliš da ću posle svega da slušam tvoja naređenja ? " - izgovori i vidim joj u očima da je bijesna.

" Karolina, pođi sa mnom "

Ponovo kažem, ovoga puta sam bio ozbiljniji. Mora me poslušati, moram ovo ispraviti.

" Neću "

" Ne pređeš li prag, sam ću te izvesti. Tako da kreni " - naredim joj i ona odmahne glavom i krene zatvoriti vrata meni ispred nosa.

" O ne, nećeš " - kažem i zadržim vrata. Napravim korak prema njoj, ona stoji mirno i ne želi se pomjeriti.

" Kako hoćeš " - podignem je sa poda u naručje, vrpolji se ali je čvrsto držim. Neće mi pobjeći.

" Šta radiš to budalo? Pusti me " - glasno viče i pokušava se odupreti mojoj snazi ali je ja još čvrće držim.

" Neću te pustiti dok se ne smiriš " - zalupim vrata nogom i krenem se spuštati niz stepenice.

" Pusti me Stefane, vrištaću "

Vrištala je na mene posle svakog pređenog stepenika. Trudio sam se da je ne slušam. Nema svrhe da viče, neću je pustiti. Vjerujem da je probudila cijelu zgradu, ali na svu sreću niko ne izlazi.

Spustili smo se do vrata zgrade, ona se već umirila. Nisam siguran da li je samo izgubila snagu ili je napokon shvatila da je neću poslušati... bilo kako bilo, prestala se opirati.

Polako smo došli do mojih kola. Pogledao sam njeno umorno lice i osjetio sam neku čudnu bol. Izmorena je, oči su joj natekle od plača i siguran sam da nije uopšte ni spavala. Ja sam prokleti krivac za to i zbog toga me to i najviše boli.

" Spustiću te ali mi obećaj da nećeš vrištati ili bježati ? "

" Obećavam " - tiho izgovori i ja je spustim na tlo.

Izvadim ključ od auta iz džepa, otključam auto i otvorim joj vrata da uđe.

" Pričaćemo unutra " - kažem i pokažem joj da uđe.

Na kratko me pogleda, vidi da nema gdje da bježi. Neću je ostaviti dok ne uđe u prokleti auto.

" Dobro "

Posluša me i osjetim olakšanje. Ne mogu poreći da sam se plašio da će ponovo početi negodovati. Možda sam je dovukao ovamo na silu ali nemam srca da to učinim još jednom.

...

Nismo puno odmakli od njene kuće, gotovo da je prošao minut a monotona atmosfera nas je potpuno preplavila.

" Kako si ? " - očajnički pokušavam započeti razgovor.

" Kako možeš da me to pitaš ? " - brecnu se na mene. Naravno da će to uraditi... kakav glupan moraš biti da je izdaš a da očekuješ da će biti dobro posle toga.

" Izvini "

Ne znam šta drugo da joj kažem. Posle svega, ta jedna riječ teško da može išta promijeniti ali želim da zna da se iskreno kajem.

" Nemoj, ne znam ni koji djavo me mučiš ovdje ? Ne znam šta hoćeš više od mene ? " - širi ruke i pokušava ne zaplakati.

" Volim te Karolina, kako to ne razumiješ ? Ispao sam gad, svjestan sam toga ali mogu to popraviti. Želim to popraviti "

Iskren sam prema njoj, svaka izgovorena riječ dolazi iz srca i to ništa na ovom svijetu ne može promijeniti. Želim je, bez nje sam tabula rasa

" Kasno je za to ... " - izgovori i skrene pogled prema prozoru.

Ne želi me više ni pogledati. Ne mogu prihvatiti da je gotovo... ne može biti kasno.

" Pogledaj me u oči i kaži mi da me ne voliš više ? " - naredim joj grubo. Nemam više strpljenja, previše sam impulsivan i toliko sam emocija pokazao da moram znati da li ona idalje nešto osjeća prema meni.

Ona odbija da me posluša. Ne skreće pogled sa prokletog prozora.

" Karolina " - povisim ton i ona se napokon okrene.

" Reci mi da me ne voliš, da ti više ništa ne značim i odvešću te prokletoj kući i nestaću iz tvog života "

" Izgovori više " - udarim rukom o volan. Bijesan sam na cijeli svijet trenutno...

" Ne mogu ti to reći. Volim te ali ne želim da mi budeš blizu " - tiho izgovori i počne se gušiti u suzama.

" Želim nešto uraditi za tebe. Molim te mi dozvoli "

Nisam siguran da sam potpuno smiren ali ovo što ću sada uraditi nije ishitreno. To je možda jedino što mi preostaje.

" Šta sad ? " - kroz jecaje me upita.

" Vidjećeš " - kažem i krenem brže prema željenom mjestu.

Zaustavljam auto ispred znaka "TATTOO SHOP BRIDGE".

Izađem napolje i sačekam Karolinu koja nije baš oduševljena mjestom gdje sam je doveo. Nisam siguran da li zna šta namjeravam uraditi ali njen izraz lica svakako nije oduševljen.

" Hajdemo unutra " - izgovorim i pustim je da prođe ispred mene.

" Stefane ne..."

" Hajde " - prekinem je prije nego što je išta rekla. Pokažem joj da uđe unutra i ona me posluša.

" Dobro veče " - kažem čovjeku koji je ustao da nas pozdravi. Izgleda baš kao što sam ga i zamišljao. Harry je njegove tetovaže baš dobro opisao.

" Izvolite " - pruži nam ruku .

" Želim da se tetoviram "

Nikada nisam vjerovao da ću ovo izgovoriti. Mrzim tetovaže, od kada znam za njihovo postojanje, obećao sam sebi da nikada nijednu neću uraditi. Sama pomisao da crtam po svojoj koži nešto što nikada neću moći skinuti... hvatala me je jeza od same pomisli.

Međutim, nikada ne recite nikad.

" Sjedi ovdje " - pokaže mi na stolicu i ja krenem da sjednem ali osjetim Karolininu ruku na mojoj.

" Nemoj " - izgovori i pusti mi ruku. Ja joj ništa ne odgovorim i dođem do stolice.

" Šta želiš tetovirati ? " - upita me .

" Velikim slovima ime Karolina, na mojoj lijevoj ruci " - izgovorim i uputim pogled Karolini koja me zbunjeno pogleda.

" Dobro, kako želiš "

...

Bojim se proklete igle, ne mogu je zamisliti na svojoj koži ali ipak više ne mogu zamisliti Karolinu izvan mog života.

Ne želim pokazivati strah i neopisivu bol koju sada osjećam. Sve je to potišteno u meni zbog nje.

Ne mogu prestati gledati je. Sjedim na ovoj stolici već nekoliko minuta a nijednom nisam skrenuo pogled sa nje. Izgledala je napeto na početu, sada vidim da se to promijenilo. Ima nešto drugačije u očima, nešto što mi daje nadu da će mi oprostiti.