Toliko sam priželjkivao ovo putovanje u New York, bio sam ushićen ali sada mi je drago da se napokon, mogu vratiti kući. Nekoliko nedelja unazad, bio sam odustan, bio sam drugačiji i mislim da sam shvatio da mi je mjesto u mom starom, uzbudljivom životu. Karolina me je omela, iako je bila na distanci uspjela je da me na trenutke promijeni. To od ovog trenutka prestaje, sa Karolinom je sve gotovo prije nego što je zapravo i počelo, sjebao sam stvari i moram se pomiriti sa tim. Ljubav boli, pogotovo kada je neuzvraćena, slama ti srce, uništava ti život ali samo zato jer ti to dozvoljavaš. Neću da živim takav mučki život, Stefan Noiret zna za puno bolje.
Ulazimo u avion, sjedamo na sjedišta pri kraju i raspoređujemo se kao kada smo krećali. Sjedim pored Karoline, ona ponovo gleda nezainteresovano kroz prozor i ja odbijam da mislim na nju. Nešto sam obećao sebi, to namjeravam i ispuniti.
" Molimo sve putnike da vežu pojaseve, polećemo " - ženski glas začuje se u avionu. Provjerim pojas koji sam vezao kada sam ušao u avion, udobno se smjestim u svoje sjedište i čekam da avion uhvati zalet kako bi poletio.
Dome slatki dome. Nedostajao mi je Boston, sada kada sam napokon tu, neke stvari moram nadomjestiti.
" Mama, stigao sam " - zatvaram vrata kuće, čujem mamine korake i napokon je ugledam.
" Nedostajao si mi " - govori i grli me snažno. Stavljam ruku na njena leđa, osmjehujem se tiho i uživam u zagrljaju .
" Ti meni nisi " - odmičem se i sa osmjehom govorim. Prekorno me pogleda ali se ubro pojavi osmijeh na njenom licu.
" Idi da spavaš, škola te čeka sutra "
" Šališ li , zar ne ? " - bunim se iako znam da me neće poslušati.
" Hajde brzo na spavanje " - prolazi pored mene. Zaključava ulazna vrata i stoji pored njih sve dok ne odem do svoje sobe. Gunđam sebi kroz bradu dok se penjem uz stepenice, kunem je na sve moguće jezike ali ubrzo se umorim. Stojim na sred sobe, razgledam je kao da nikada nisam bio ovdje, sve je isto ali ipak volim da je pogledam. Na trenutk zvjevnem, pogledam na sat i ponoć je odavno prošla. Bacam se na krevet odjeven u farmericama i dugoj majici ali ne marim za to. Nemam snage da se presvučem.
Nikada nisam volio jutro. Ne znam zašto jednostavno nemam školu popodne? Život bi mi bio puno lakši.
Oči mi se skapaju, pokušavam ubaciti knjige u torbu ali sam potpuno izgubljen. Ne mogu naći pola knjiga, ne sjećam se gdje sam ih stavio a nemam baš vremena da ih tražim. Strpam ono što mi prvo padne pri ruci, zatvaram torbu i stavljam je na ramena. Hitro, silazim niz stepenice, pozdravljam majku koja opušteno pije kafu. Kako joj zavidim.
Brzim koracima, stižem na vrijeme u školi i ulazim u učionicu. Sjedam ispred Harrya koji me samo pogleda i vrati pogled prema telefonu.
" Možemo li jednostavno da prođemo dio kada ti se ja izvinjavam i da ponovo budemo normalni kao prije ? " - govorim i on podiže glavu široke se osmjehujući.
" Znaš da ne volim kada me neko tako odjebe preko telefona "
" Sve ti je oprošteno. Uvijek si bio kreten, moram te razumjeti " - govori i ne prestaje se smijati.
" Učio sam od najboljih " - uzvraćam mu naklanjam mu se.
" Hvala, hvala " - izgovara i vraća pogled prema telefonu.
" Gdje je Tom ? " - upitujem .
" U krevetu sa Lejlom "
" Baš mu zavidim, on uživa dok se mi mučimo ovdje " - govorim i Harry samo potvrdno klimne glavom ne skidajući pogled sa telefona.
" Šta buljih toliko u taj prokleti telefon ? "
" Čitam knjigu " - govori.
" Jako smiješno, ozbiljno te pitam ? " - pokušavam biti uporan ali on je još uporniji.
" Kažem ti, čitam prokletu knjigu "
Širim ruke, okrećem se prema katedri i kolutam očima kada profesor uđe u učionicu.
" Ko je odustan ? - upituje
" Raspisaćeš se stari, osamdeset posto odjeljenja nema " - govorim u sebi, podižem torbu na sto, stavljam ruke preko nje i naslanjam glavu na ruke. Previše sam pospan da bih slušao starca od sedamnadeset godina kako citira Aristotela.
Zvono me trgne i podižem glavu sa torbe. Ne mogu vjerovati da sam stvarno uspio da odmorim duže od petnaest minuta. Učionica se polako popunjava, jedan za drugim polako sjedaju na svoja mjesta i svi djeluju mamurno. Kakva je to žurka bila sinoć ?
Maks ulazi sav nadrkan, gleda me ljuto i nisam ga vidio ovakvim dugo vremena. Vjerovatno od naše poslednje tuče. Prilazi mi sa stisnutim pesnicama, odmičem stolicu i ustajem kako ne bih doživio da me nakautira na mjestu. Mogu samo pretpostaviti šta se dešava. Karolina je progovorila, njen dragi polubrat sada hoće da me ubije.
" Ko ti misliš da si ? " - staje na maloj razdaljini, kipi od bijesa.
" Mani me se Mark " - grubo mu odvraćam. Ne mogu drugačije sa njim.
" Nosi se Stefane. Ubiću te ako joj se budeš još jednom približio " - udara pesnicom o klupu. Svi nas sada gledaju, čuju se prigušeno tračarenje ali pokušavam da ih ne slušam.
" Nisam ni mislio. Ne zanima me više " - govorim mu iskreno. Barem se nadam da sam iskren prema sebi. Nije mi povjerovao, čvrsto steže pesnicu i vidim mu u očima da želi da me udari. Nisam raspoložen za tuču ali ako budem morao da se bijem, neću se suzdržavati.
" Dobio si moje upozorenje, sledeći put neće biti priče " - okreće se na moje iznenađenje i odlazi. Zna kakve bi bile posledice tuče, dovoljno bitaka vodili koje se nisu završile dobro po obojici. Ova me na neki čudan način najviše i dotiče, ako ovo možemo nazvati bitkom. Na trenutke sam zaboravio na Karolinu, znam da je to veoma teško ali borim se protiv toga najbolje što mogu.
" Šta se to desilo brate ? " - Harry me pita .
" Napravio sam sranje koje ću nadam se, nakon ovog dana zaboraviti " - govorim i on me zbunjeno pogleda. Sve sam rekao u jednoj rečenici, naravno da je nije shvatio. Ovo je više bilo moje ubjeđenje koje sam želio izgovoriti naglas.
BẠN ĐANG ĐỌC
Easy
Lãng mạnZnao je da ne može da bude navalentan, duboko u sebi je patio zbog toga ali ona je željela da to ide polako. Svakim njenim poljubcem poželio je da bude grublji, brži ali nije mogao zbog nje. Možda neki to zovu potisnuta ljubav , on je možda to tako...
