Easy

Chapter 17

Dugo me nije bilo, nisam siguran koliko vas se sjeća ove priče .  Znam da je prošlo 2 mjeseca ali nadam se da ćete nastaviti pratiti priču.  Trudiću se objavljivati nastavke najredovnije što mogu. 

_______________

Karolina POV

Kreten, običan muški kreten. Ne mogu vjerovati da sam se upustila u ovo . Kako sam uopšte mogla i pomisliti da će nešto ovakvo uspijeti. Ne znam ga... zapravo sam mogla i naslutiti kakav je ali sam bila dovoljno slijepa da zavaram sebe. Povrijedila sam sebe, a što je najgore od svega dopustila sam mu da me njegova prevara zaboli.

Zašto ? Kako sam dozvolila potpunom strancu da mi nanese bol ?

Koliko god da ga sada mrzim, još više mrzim sebe i ništa ne mogu uraditi povodom toga.

Nisam znala koliko ovaj mali sićušni krevet može biti depresivan sve dok nisam sama odlučila da ga takvim napravim. Licem okrenuta prema plafonu, pomjeram prst po jastuku i samo razmišljam... vodim teške razgovore u mislima. Postavljam pitanja na koja mi niko ne želi odgovoriti. Pravim od sebe budalu a nemam nikog da me ubijedi da možda ja nisam kriva. Razmišljam o njemu a nemam nikog da mi skrene misli sa njega.

Čemu poenta da ostanem budna ? Mučim sebe i mislim da polako uživam u tome. Na neki glupi način volim svu bol koju trenutno osjećam. Ona me podsjeća da sam napravila grešku koju nikada više ne smijem napraviti.

Zatvorim oči da se opustim, možda čak i da utonem u san koji će mi možda biti spas u ovom trenutku.

Čujem zvono na vratima ... neko je ozbiljno uporan . Pomislim na Stefana, sigurno je on. Ne želim ustati ali zvuk nikako da prestane. Prebacim jastuk preko glave ali idalje ga čujem.

" Dođavalo " - kroz šapat izgovorim i ustanem sa kreveta. Ne želim da ga vidim, kako to ne shvata ? Zar njegov glupi mozak ne može razumjeti šta je napravio ?

Otključavam vrata i čim se vrata otvore dreknem.

" Šta ti hoćeš više od mene ? "

Skoro da sam nastavila vikati ali stanem kada ugledam Marka i njegovu zbunjenu facu.

Sranje...

" Hej ljepotice "

Zakorača u stan i ja se pomaknem sa vrata kako bi mogao proći.

" Ćao " - kratko izgovorim i "otpuzim"do dvosjeda

" Šta nije uredu ? " - ne skidajući osmijeh sa lica upita me.

" Ko te je tako naljutio ? "

Dođe do dvosjeda, spusti se na mjesto pored mene i nježno pređe rukom preko mojih leđa.

" Ma nije važno. Nisam ja bitna "

Ne želim da ispadam jadna još i pred njim. Dovoljno sam potonula u svojim očima, ne treba mi njegovo sažaljenje. Zapravo, nisam ni sigurna šta mi u ovom trenutku i treba.

" Kako nije bitno ? Neko je ozbiljno naljutio moju sestru i mislim da veliki brat treba znati ! " - uporan je i to moje trenutno raspoloženje čini još gorim. Želim da puknem, da se istresem na njega ali nije on kriv. Da mogu, udarala bih sebe trenutno, ili čak možda Stefana.

" Samo si mjesec dana stariji od mene , nemoj ti meni stariji brate " - brecnem se na njega, više sarkastično ali takođe i sa poentom da me ostavi na miru... međutim to mi nije pošlo za rukom.

" Kao da je mjesec dana mala stvar ? "

" Hajde, znaš da meni možeš sve reći. Zapravo u ovoj situaciji i moraš jer te je neko baš naljutio "