Easy

Chapter 11

Nakon časova, otišao sam na svoje omiljeno pjesme. Kafana moje drage prijateljice Liz.

" Nije te dugo bilo " - govori Liz čim me spazi na vratima. Prilazim šanku, sjedam na stolicu i krećem govoriti.

" Bio sam u New York "

" Viski mi daj " - naslanjam se na šank i govorim.

" Odmah žestoko ha ? - upituje me te stavlja cašu viskija ispred mene. Gledam je sa nevjericom, zašto uporno naručujem alkohol nakon one noći ? Šta vidim toliko u njemu da me on jedini može smiriti? Pitanja kao da razaraju moje misli, nakupljaju se a ja nemam pravi odgovor .

" Hoćeš li popiti ili nećeš ? " - zadirkuje me . Pomjeram čašu alkohola po šanku i napokon ispijem prvi gutljaj.

" Nešto se desilo ? Ne djeluješ mi , sav svoj "

" Napravio sam epsko sranje sa Karolinom " - govorim i od same pomisli brzo potegnem čašu prema ustima ispijajući još jedan gutljaj.

" Pričaj " - govori i privlači stolicu sa druge strane šanka .

" Karolina ima dečka, momak joj je odvratni skot a ona to ne zna "

" Popio sam previše alkohola kada sam ih vidio, poljubio sam Karolinu na mostu i dobio sam šamar . Sada njen polubrat koji je moj najveći neprijatelj želi da me ubije " - dovršavam i srce kao da mi se ponovo slama na pola. Nisam mogao duže govoriti o njoj, što više na nju mislim to ponovo osjećam bol i krivicu zbog svega što se dogodilo.

" Au " - Liz govori i okreće se tražeći nešto po policama.

" Ovo sam čuvala za neke posebne prilike ali mislim da je vrijeme " - podiže bocu vodke koju prvi put u životu vidim. Otvara bocu i stavlja je na šank .

" Biće ti lakše, vjeruj mi " - govori i ja je samo pogledam prije nego što nagnem bocu ustima. Bila je upravu, nikada ništa bolje nisam popio.

" Hvala ti " - govorim i ona mi samo klimne glavom. Neću popiti previše, ne želim da napravim nekakvu glupost zbog koje ću ponovo žaliti.

Došao sam kući nakon sat vremena, majka je na poslu i mislim da ću odmoriti dok se ona ne vrati.

Penjem se do svoje sobe, spuštam umorno tijelo na krevet i zatvaram oči u nadi da ću napokon malo odmoriti.

Škloc... Čujem zvuk u sobi, podižem glavu prema stolu i shvatam da mi je nešto stiglo na laptopu.

" Zašto se ovo dešava ? " - upitujem sebe i mrzovoljno ustajem sa kreveta. Prilazim stolu i na laptopu stoji ikonica za poruku. Otvaram poruku i odmah zakolutam očima. Gospodin Alan želi da ja i Karolina dođemo danas na radionicu jer ima nešto veoma važno da nam kaže. Prokleto loša ideja. Ja i Karolina u istoj prostoriji, ne bih baš rekao da će to uspjeti. Zatvaram laptop, vraćam se u krevet i pokušavam shvatiti šta mi je činiti. Borba u meni se neprestano vodi, da li ići ili ne ?

Odlučujem otići. Želim postati pisac, neću dozvoliti da neka cura uništi moje snove. Izdržaću, saslušaću gospodina Alana, neću misliti na nju i sve će biti uredu.

Ulazim u prostoriju, spazim gospodina Alana i Karolinu koji sjede. Karolina me nije ni pogledala, nije me ni briga. Sjedam na stolicu i gospodin Alan počne govoriti.

" Izvini ako sam vas omeo u nečemu ali moram vam reći da imam jako dobre vijesti "

" Danas sam dobio mail u vezi vaše nagrade "

" New York Times, želi da vas dvoje zajedno napišete knjigu koju će oni objaviti " - govori i netjera moje tijelo da zadrhti. Mora da se šali ? Ovo se ne dešava?

Skrećem pogled prema Karolini, uznemireno gleda u gospodina Alana odmahujući glavom. Mislim da smo se napokon složili. Do zajedničke knjige neće doći, ne smije doći.

" Mislim da je to loša ideja " - govori Karolina i gospodin Alan se pomalo uvređeno namrgodi.

" Ne želim pisati sa Stefanom više ništa " - naglašava i ustaje sa stolice.

" Želje su obostrane " - govorim i pogledi nam se susretnu.

" Vi se šalite, zar ne ? " - gospodin Alan se usprotivi .

" Zahvalite im se na ponudi ali do toga neće doći " - kreće koračati prema vratima. Zastane, okrene se prema meni i gospodinu Alanu i izađe kroz vrata.

" Stefane " - gospodin Alan zareži prema meni, ja ga samo pogledam bez ijedne izgovorene riječi.

To je bila jedina ispravna odluka. Ne želim Karolinu u svojoj blizini, nisam svoj kada sam sa njom i želim da to prestane. Želim svoj stari život nazad, po svaku cijenu izboriću se i da ga dobijem.

Stižem kući i napokon radim nešto što liči na starog Stefana. Poživam Harrya i naređujem mu da idemo večeras u klub Magic Dance. Nije vikend, imam sutra rano školu ali me nije briga. Želim da se provedem, želim da ljubim ženske usne kao da mi je poslednji dan na zemlji.

Oblačim bijelu košulju i farmerice, stavljam parfem i bez mnogo zadržavanja izlazim iz kuće.

" Šta je tebe najednom uhvatilo ? " - Harry me upituje zadihano.

" Imam svoje potrebe i došlo je vrijeme da ih zadovoljim " - govorim i on se samo nasmije.

" Hajdemo unutra " - govorim i ulazimo u klub .

Ovo je raj za moje oči. Žene u minićima, vrckaju guzicama i zavode vatrenim pogledima. Ne želim piće, dosta sam pio. Želim da se zabavim na drugi način.

Ulazim u masu koja igra uz brzi ritam Hip Hop muzike. Zaustavljam se kod crnokose djevojke koja me mami pogledom i bujnim dekolteom. Stavljam ruke na njene kukove, privlačim njeno tijelo uz moje i ona mi se bez opiranja prepušta. Igramo dok se naša tijela neprestano dodiruju. Ovo me uzbuđuje, siguran sam da ona osjeća isto. Okreće se prema meni, približava svoje lice mome i izaziva me da je poljubim. Ne mogu izdržati, stavljam svoje usne na njene i grubo je ljubim. Jezici nam se dodiruju, ruku sa kukova spuštam sve niže dok ne dođem do njene oble guzice. Snažno je uhvatim i ona se trgne na momenat ali ne zaustavlja poljubac, uživa u njemu još više zbog toga.

" Svaka čast Stefane, tvoja želja da me zaboraviš potpuno te obuzima " - čujem Karolinin glas u glavi. Ometa me, želi da me natjera da joj se prepustim ponovo. Želi da vlada mojim umom, da kontroliše moje emocije i želje . Ne smijem joj to dozvoliti, moram se boriti.

Još grublje ljubim usne nepoznate cure, zatvaram oči i pokušavam izbaciti Karolinin glas iz glave. Ne želi da me pusti, iznova ponavlja iste riječi i tjera me da mislim na nju.

" Džaba se trudiš, nećeš me se nikada otarasiti "

Odvajam se od cure koju sam ljubio, ona me zbunjeno gleda i ja stežem pesnice od nervoze. Harry me samo pogleda, vidi da nešto nije uredu ali ne želi da reaguje.

" Dolazim za minut " - govorim i odlazim do toaleta.

Stojim ispred ogledala, gledam svoj odraz u njemu i osluškujem svoje ubrzano disanje.

" Potrebna sam ti " - ponovo se Karolinin glas mota po mojim mislima. Toliko snažno stisćem pesnicu da nepromišljeno udaram u ogledalo rasipajući staklo po lavabou i podu. Podižem ruku u pravcu lica, krv se polako sliva niz moje prste padajući na pod, kap ko kap. Ne osjećam nikakvu bol, jedino što sada osjećam je bijes koji me tjera da poludim.