Easy

Chapter 12

Vraćam se nazad u masu, niko nije ni primijetio moju krvavu ruku punu ogrebotina. Svi su zaokupljeni igrom, uzbuđenjem, strastima. Da bar mogu osjetiti malo toga. Zašto me mora spopadati glas cure koju toliko želim zaboraviti ? Ne želim da mi se mota po glavi, obećao sam sebi da neću misliti na nju ali ona mi to ne dozvoljava. Ne želi da budem srećan, sveti mi se zbog onoga što sam joj uradio. Kakve ja to gluposti pričam ? Ona me mrzi, pravoj Karolini nije čak ni stalo da mi uništi život. Moja podsvjest se poigrava sa mnom, ona želi da me promijeni. Pronašla je ono što pokušavam da potisnem, muči me sa tim, jer zna da me to sada najviše boli. Kažnjava me umjesto nje, siguran sam da uživa u tome a ja ne mogu ništa uraditi da to zaustavim.

" Brate, jesi dobro ? " - Harry me upituje zaustavljajući me zamišljenog u masi. Gleda u moju ruku i odbija da me pita šta mi se dogodilo.

" Jesam " - lažem, pokušavam obmanuti samog sebe . Svako ko je pri zdravom razumu, može vidjeti da nešto nije u redu sa mnom.

" Idemo odavde " - izgovori i okrene glavu prema izlazu

" Ostajemo, hoću da se zabavim " - govorim .

" Idemo Stefane, ne znam šta ti je ali nisi sav svoj . Neću da napraviš neko sranje zbog kog bi mogao završiti u policiji " - viče na mene i širi ruke .

" Ne shvataš " - krenem govoriti ali on odbija da me sluša.

" Upravu si, ne shvatam. Jedino što znam je da ti nisi dobro i da moramo ići odavde "

" Dobro, jebeno dobro " - vičem na njega i on čeka da krenem ispred njega. Možda je i upravu, možda stvarno nisam dobro.

Krećem ispred njega, koračamo par minuta i konačno izlazimo na vazduh. Naslanjam se na zid, podižem glavu prema nebu i duboko udišem svjež vazduh.

" Hoćeš da te odvezem kući ? " - Harry me upita i spustim pogled prema njemu. Gledam ga na trenutak ravno u oči ali ubrzo pogled mi dopre dalje, iza njegovih leđa.

Poznata duga plava kosa stvori se pred mojih očima ne dozvoljavajući mi da vidim bilo šta drugo. Koliko god ne želim da je vidim, koliko god se trudio da je ne sretnem ona se pojavi . Zašto me Bog na ovaj način kažnjava? Zašto moram vidjeti Karolinu kada to najmanje želim ?

Karolina POV

Ova noć bi bila baš kao i svaka druga da ga nisam ugledala. Ovo me podsjeti na trenutakkada sam ga na ovom istom mjestu srela. Sada je još više potonuo u mojim očima, gadi mi se i sama pomisao na njegove usne koje su dodirnule moje one noći u New Yorku . Kako sam to mogla da dozvolim ? Zašto sam uopšte razgovarala sa njim ?

Njegov pogled pokušava da dopre do mene, na trenutke ga ignorišem ali ipak pogledam u njegovom pravcu. Ne znam zašto to činim, vjerovatno zato što ga žalim. Par trenutaka sam ga gledala ali ubrzo sam došla sebi, usmjerila sam pogled prema putu i nastavila sam koračati .

Stefan POV

Koračam brzim koracima kroz školsko dvorište, pomalo zamišljen prolazim kroz vrata i ulazim u hodnik pun učenika. Prošla noć je ostavila čudan utisak na mene, ne mogu je zaboraviti . Na trenutke pokušavam ali pogledam u zamotanu ruku i sve mi ponovo prođe u mislima. Ugledam Toma kako se sprema ući u učionicu i pomalo se oraspoložim jer ga vidim posle nekoliko dana.

" Pa ko se to udostojio pojaviti ? " - govorim i bacam mu kosku.

" Šta ti se desilo sa rukom ? " - upituje i ulazimo u učionicu koja je kao i obično, polu prazna.

" Razbio sam staklo u klubu, došlo mi je tako " - govorim i on se samo nasmija.

" Je li to zbog Karoline ? " - upituje i spušta torbu na sto. On brzo shvata, uvijek je bio takav. Odbijam da mu odgovorim ali siguran sam da već zna moj odgovor. Suvišne su riječi.

" Vidim nisi raspoložen za razgovor " - pogleda u mene .

" Dobro, nećemo o tome "

" Hvala " - govorim u sebi i sjedam na stolicu posmatrajući kako učenik po učenik polako ulazi u učionicu.

Časovi su mi prolazili u razmišljanju, nisam jednostavno mogao pustiti da prošla noć prođe samo tako. Žena me kontroliše, na neki svoj čudan način utiče na mene i kontroliše svaki moj potez koji želim napraviti , da je zaboravim. Želim saznati kako se osjeća posle poljubca, nisam o tome do sada razmišljao ali moram znati šta je taj prokleti poljubac za nju značio. Da li u svoj toj mržnji postoje neki sitni osjećaji koji će mi bar oprostiti što sam se ponio kao kreten. Ne mogu pogoršati stvari, moram pokušati. Siguran sam da ću ispasti jadan ali moram biti muško i suočiti se sa svim problemima kao muškarac. Ovako se osjećam kao da samo bježim od problema koji me u stopu prate ne davajući mi mira.

Stojim pred njenim vratima , odlučan u namjeri da pokucam i da otkrijem sve ono što me zanima. Ako se pitate da li se plašim ? Zar nije očigledno ? Ne znam šta radim od svog života poslednjih nedelja, nisam svoj i ovo sada dokazuje da se izrodio neki novi Stefan koji je u stanju moliti za izvinjenje.

Prislanjam ruku na vrata, udišem duboko i kucam jednom. Ništa se ne dešava... Pokucam još jednom ali ponovo ne čujem ničije korake kako se približavaju vratima. Stvarno Karolina? Napokon sam skupio hrabrosti i sada nisi tu. Udaljavam se par koraka od vrata, želim da se nadam da je unutra i da će svakog trenutka otvoriti ali ništa se ne dešava. Okrećem leđa vratima, pravim par koraka skoro dolazeći do kapije i zastanem kada čujem buku u stanu. Brzo se okrenem prema vratima, vratim se do njih i dva glasa neprestano se smjenjuju kroz svađu. Prislonim uši vratima i glasovi mi postaju jasniji.

" Pusti me Viktore "

" Taj poljubac mi ništa nije značio "

Karolinin glas se bori kroz snažne izdahe . Sigurno misli na naš poljubac . Zar nije rekla Viktoru za poljubac kada smo bili u New Yorku ? Šta ju je sprečilo da mu to prećuti ?

" Ne laži Karolina, usne su te odale "

Viktor se dere i Karolina počinje jecati. Čvrsto stežem pesnice i osjetim bol u ruci koja je u zavoju.

" Nije istina, on je mene poljubio. Nisam ja njega "

" Ne laži " - začuje se snažni udarac . Dodirnem kvaku i samo me djelić sekunde dijeli da uđem unutra.

" Molim te Viktore, pusti me " - Karolina govori i čujem strah u njemom glasu.

" Ubiću vas oboje " - povikuje Viktor . Nisam više mogao izdržati. Njegove riječi odzvanjaju u mojoj glavi, osjećam kako mi ruke dhrte od bijesa i ne mogu više sve to zadržavati u sebi. Otvaram vrata, pravim dug koraka prema Viktoru koji rukom drži Karolinu pribijenu uza zid. Pogledi nam se susretnu, on naglo spusti ruku sa njenog vrata i ona padne na pod pokušavajući doći do daha.

" Šta ti dovraga, radiš ovdje ? " - ljutito govori i kreće se prema meni. Zakoračim prema njemu, ne skidamo pogled jedno sa drugog i mene slika njegovih ruku oko njenog vrata natjera da prvi zadam udarac. Okrznem mu lice ali on snažno uzvrati tako da mi tijelo skoro padne na zemlju. Uspijevam da se održim na nogama, izmičem se njegovom sledećem udaru i snažno ga udaram u bradu tako da se on zatetura nazad. Napravim korak prema njemu, ponovo ga udarim ovoga puta ispod oka i on se sruši na pod . Ne znam kako sam ga uspio savladati sa jednom rukom ali Karolina je vrijedna rizika.

Spustim pogled prema Karolini, suze se spuštaju niz njene obraze dok ona pokušava rukom prekriti lice.

" Jesi dobro ? " - spuštam se do nje tek toliko da nam oči budu u istoj ravni. Njene suze me bole, prokleto sam zaljubljen u nju i ne mogu je gledati ovakvu. Dodirnem je na trenutak rukom ali ona se trzno odbijajući me.

" Pusti me Stefane " - govori kroz suze i spušta pogled prema koljenima.

" Odlazi "

Znam da me ne želi ovdje ali ne mogu je pustiti . Želim da budem pored nje, može mi udariti jedan šamar, dva šamara ali ja ću i dalje biti ovdje. Reći ću joj sve što mi je na srcu, vjerovatno ću se kasnije pokajati zbog toga ali nije me briga. Želim osjetiti olakšanje, ne mogu zauvijek potiskati osjećanja u sebi. One noći u New Yorku dozvolio sam da me silne emocije unište, da zavladaju mnome i zbog njih načio sam najveću grešku u životu. Ne mogu im više dopustiti da govore umjesto mene, savladaću ih prije nego što one mene savladaju.

" Ja ne idem nigdje. Ostajem ovdje i ne možeš me otjerati " - govorim i njeni tužni safiri me pogledaju .