Chapter 9

217 21 4
                                    

Kasno sam došao do hotela, jedva sam se dovukao do hotelske sobe gdje sam se molio da ne sretnem gospodina Alana u pijanom stanju. Navio sam alarm sa poslednjim atomom snage i duboko sam utonuo u san. Žalim zbog toga, san mi je stvarno bio potreban i ja sam ga samom sebi uskratio.

Glasan alarm na telefonu počne svirati na stočiću moje moje glave. Snažno me trzne iz sna, oči mi se sklapaju a glava me užasno boli zbog silnog alkohola koji sam popio sinoć. Bezvoljno, trljam oči pokušavajući da ustanem iz kreveta ali poput pijanice neprestano padam nazad. Nisam se još otrijeznio, a kako bih se i mogao kada sam spavao samo prokleta tri sata. Moram se nacrtati ispred hotela za dvadeset minuta a ja ne mogu ni ustati iz kreveta. Ovaj dan je počeo sjajno. Želim da sebi naudim kada mi kroz maglu u mislima proleti prošla noć. Kako sam mogao da budem toliki idiot ? Ne znam da li mi je u prirodi da sam ovoliki kreten ali vjerujem da sam napravio sranje, epskih razmjera. Nemam snage pokušavati kriviti nekog drugog ali ne mogu ni priznati da je to sve samo bila moja greška. Sve mi se sakupilo, Viktor, poljubac, Karolina sreća dok je sa nekim drugim. Svako bi na mom mjestu u jednom trenutku puknuo, tolike emocije jednostavno više nisu mogle ostati u meni. Osjećam se kao kukavica, dozvolio sam da joj sve to kažem pod dejstvom alkohola. Sada, ima još jedan razlog više da misli da sam propala pijanica. Alarm se ponovo oglašava, potpuno sam zaboravio da ga potpuno isključim. Skupljam snage da ustanem i iz prvog pokušaja to i činim, hodam lagano do toaleta gdje ću se pokušavati stabilizovati, koliko mogu. Kosa mi izgleda čupavo, osjećam da smrdim i što je najgore od svega, gadim se trenutno sam sebi. Ulazim pod tuš, puštam toplu vodu i pokušavam se opustiti. Voda neće isprati sve moje gluposti koje sam uradio ali barem neću smrdjeti kao tvor pred gospodinom Alanom.

Stižem tačno na vrijeme, obukao sam što mi je prvo došlo pri ruci i ne znam na šta sličim jer se nisam stigao ni pogledati u ogledalo.

" Mislio sam da ćeš zakasniti " - govori gospodin Alan i kreće prema taksiju. Karolina ga prati, ne pokušava me ni pogledati, ne daje mi nikakvu reakciju i to je baš ono što je moja glupost uradila. Ne znam kako da se ponašam, nikada nisam bio u ovakvoj situaciji. Želim da se izvinim ali bojim se što bi se onda dogodilo. Za sada ću pustiti, ne želim da pogoršavam stvari, mada sam siguran da ne mogu biti gore od ovoga. Ulazim u taksi, sjedam pored Karoline koja se odmah udaljava čim shvati da smo previše blizu jedno drugom. Iskreno, to me je zaboljelo kao ništa u životu.

Auto staje ispred Univerziteta, bezvoljno izlazim iz auta pomjerajući se u stranu kako bi Karolina izašla. Da je normalna situacija, držao bih joj vrata dok izlazi ali jednostavno se nisam usudio. Čekamo gospodina Alana da izađe a zatim se svi uputimo unutra. Trebao bih da budem uzbuđen, da osjetim nešto što mi ukazuje da je ovaj momenat sada važan. Ja se osjećam drugačije, uzbuđenje možda postoji ali je duboko potisnuto u meni, sve što sada osjećam je poniženje i žaljenje. Svakim korakom sve me više boli, tlo kao da puca pod mojim nogama davajući mi najgori mogući nagovještaj. Ja sam mrtav u njenim očima, jednim poljubcem uništio sam jedini trenutak kada je bila dobra prema meni, sve zato što sam sebičan. Ne želim da bude srećna zbog nekog drugog, želim da bude moja pa makar i bila nesrećna ali znaću da je moja.

Snažna svjetla zaslijepe me kada se nađemo u velikoj sali, prekrivam rukama oči i penjem se uz stepenice ne spuštajući ruke sve dok ne sjednem do svog mjesta. Dobro sam se dovukao do ovdje, mislio sam da nikada neću uspjeti jer i dalje osjećam kao da ću se onesvjestiti. Nikada alkohol ovako jako nije uticao na mene, što je najgore od svega siguran sam da nije alkohol jedina star koja me želi potpuno oboriti na pod. Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj. Nisam vjerovao u to ali sada vidim da je to istina.

" Dobro jutro svim učesnicima " - dubok glas začuje se na mikrofonu. Stvara mi snažnu glavobolju, kao da me neko udara u glavu iznova i iznova, takvu bol osjećam.

" Vjerujem da ste svi veoma uzbuđeni zato ćemo ovoga puta, preći odmah na glavno " - govori i čuju se zvižduci oko mene.

" Svi radovi su pročitani, žiri je pažljivo birao pobjednika i moram vam reći, jednoglasno odlučili su kome će ići vrijedna nagrada " - uzbuđenje raste. Mogu ga čak i ja osjetiti na trenutke, drago mi je da mogu osjetiti nešto što nije bol .

" Pobjednici ovogodišnjeg takmičenja su... " - naglašava i zastane. Otvori kovertu koju drži u ruci, baca pogled na papir i pravi širok osmijeh .

" Dakle, pobjednici su Stefan Noiret i Karolina Pul " - njegov glas prođe kroz moju glavu toliko brzo da jedva shvatim šta govori. Trgnem se na trenutak, pogledam u Kristinu, pogledi nam se susretnu i ne prestajemo se gledati sve dok nas gospodin Alan ne natjera da ustanemo.

" Čestitam " - kratko govori i vidi da nešto nije kako treba. Siguran sam da vidi ali previše je ponosan da bi reagovao.

Spuštamo se niz tribine, korak po korak pokušavajući da ne gledamo jedno drugog. Zasipaju nas čestitkama sa svih strana, pokušavam se svima nasmijati, stvarno se trudim ali ne mogu izmamiti osmijeh na licu. Dolazimo do bine, čovjek u odijelu pruža Karolini ruku kako bi joj pomogao da se popne, vjerovatno misli da je uzbuđena ali vjerujem da je baš kao i ja, na neki čudan način zbunjena zbog svega.

" Čestitamo, mikrofon je vaš "

Svi su na nogama, neprestano aplaudiraju a meni pogled odluta samo prema Viktoru koji ne skida pogled sa mene. Obično samo obraća pažnju na Karolinu ali sada samo gleda u mene. Sigurno mu je rekla, požalila mu se i već mogu namirisati probleme u vazduhu. Dopuštam Karolini da prva govori, ja svakako ne znam šta da kažem.

" Hvala vam mnogo. Ovo nam mnogo znači, radili smo naporno da bi ovo dostigli i ne mogu vam opisati kako sam srećna zbog ovoga " - pokušava govoriti čisto, na momente uspijeva ali netrpeljivost u njenom glasu je očita. Odmiče se od mikrofona, ja prilazim i pokušavam smisliti u trenutku šta trebam reći.

" Ovo je nevjerovatno. Hvala vam puno na ovome, cijenimo svu podršku i ponosni smo na naš rad " - izgovaram i shvatam da je bolje da se zaustavim. Dovoljno sam rekao.

" Molim vas još jedan aplauz za pobjednike "

Karolina stoji na distanci od mene, samo je na trenutak pogledam i vratim pogled prema ljudima koji nam aplaudiraju.

Da se sve odigralo kao što smo napisali, da sam barem bio pametniji.

EasyHikayelerin yaşadığı yer. Şimdi keşfedin