Filip Benkovic: Love story

21

Coric: Noo??

Ja: Pa nije mi lako to reci.

Coric: Daj Isabell, plasis me.

Ja: Imam leokemiju!

Ante je buljio u mene. Problijedio je.

Coric: Sta si rekla???

Ja: Da imam leokemiju.

Tako mi je bilo lakse sto sam to nekome priznala. Osjecala sam se bolje. Ante je gledao u mene i onda mu je krenula suza. Ustala sam se i otisla do njega.

Ja: Si dobro?

Coric: To bih ja tebe trebao pitati. Kada si saznala? Kako?

Ja: Neki dan. Nije mi bilo dobro vec neko vrijeme unazad i otisla sam doktoru. Rekao mi je da imam leokemiju i da sam dosla dosta kasno.

Coric: Kasno??? Zar ces...???

Ja: Nadam se da ne cu umrijeti. Krenula sam na agresivnu kemoterapiju, zato mi i je lose.

Coric: Zato si ostavila Filipa?

Ja: Ne

Coric: Nego?

Ja: E tu ima druga prica.

Coric: Pricaj.

Ja: Znas onog Ivana?

Coric: Da??

Ja: Njegov otac i on rade sa mojim ocem u firmi. Moj otac je nesto ucinio strasno u firmi, ne znam sto, i morala sam se zaruciti za Ivana jer u protivnom bi moj otac bio u zatvoru i nastradali bi oni koje najvise volim.

Coric: Staa???? Prijavi ga policiji.!!! Ne moze te na to natjerati..

Ja: Pa on ima i u policiji veze. Radije cu zrtvovat svoju ljubav nego da se Filipu sto dogodi. Nikada si to ne bi oprostila.

Coric: Isabell, zar toliki teret mozes podnijeti?

Ja:Ne, ali moram.

Ante se je ustao i zagrlio me. Pocela sam plakati. Jako mi je tesko. Ne znam sto da radim. Hvala Bogu sto imam ovako dobrog prijatelja.

Ja: Ante, nemoj nista od ovoga reci Filipu.

Coric: Ne budem. Obecajem, a ti mi obecaj da ces ozdraviti. To je najbitnije.

Ja: Hocu. Obecajem

Coric: Su tvoji zabrinuti?

Ja: Zasto?

Coric: Zbog bolesti i Ivana.

Ja: Ne znaju za bolest. Ti si jedini koji zna, uz doktora naravno. Sto se tice Ivana jako su sretni. Filipa nisu podnasali.

Coric: O Boze.

Ante me je jos jednom zagrlio i obecao da ne bude nikome nista govorio. Otisao je k deckima. Bio je dosta potresen, ali smirio se. Ja sam obavila jos neki posao i krenula sam kuci. Uzela sam stvari i krenula prema izlazu iz zgrade. Taman je Filip bio pred zgradom. Srecom kisa je stala.

Filip: Si dobro?

Ja: Jesam

Filip: Htio bih ti nesto reci. Volio sam te i jos te volim, ali proci ce. Ne mogu vjerovati da sam bio zaljubljen u tako jednu hladnu, bezosjecajnu i bezobraznu djevojku poput tebe. Sada te volim jos uvijek, ali budi sigurna da cu te zamrziti. Nikada ti ne budem ovo oprostio. Nemam rijeci za tebe. Mogu reci da sam te poceo prezirati. Nadam se da ce doci dan kada te vise ne budem morao gledati.

Dok mi je to govorio krv mi se je ledila u zilama. Bila sam izvan sebe. Samo se je okrenuo, sjeo u auto i otisao. Prvo sam gledala prema smjeru u kojem je otisao i onda sam se sabrala. A to sam i zeljela da me mrzi. A uzasno me je pogodilo. Nakon sto sam se malo trgnula sjela sam u automobil i krenula kuci. Hvala Bogu moji su na poslu i ne budem ih slusala.
Mama vec planira kakva ce biti vjencanica, tata radi popis gostiju, a ja??? Ja umirem.
Lijecim se od smrtonosne bolesti, a umrla sam.
Filip mi je bio i uvijek ce biti moja svjetlost u zivotu. Ovo radim da ga zastitim. Sto se tice oca, trebao bi biti u zatvoru ako je pocinio kaznena dijela. Strah me za zivote ljudi oko mene.

Naime, jednom prilikom prije nekih godinu dana bili su Ivan i njegov otac kod nas na veceri. Njegov otac dobio je hitan poziv i udaljio se iz blagavaonice. Ja sam taman isla do toaleta i cula sam njegov razgovor. Govorio je kako nekoga treba ubiti i baciti u rijeku te da svatko tko mu se nađe na putu da ce umrijeti. Mozda i ne bi povjerovala u to da, dva dana nakon tog razgovora, nije bilo u vijestima kako je pronađeno truplo muskarca u rijeci Savi te da se radi o ubojstvu.

Tako da imam se razloga bojati. Ne mogu vjerovati da se moji sa takvima druze i da im je normalno da se udam za Ivana. Ne sumljam da moj tata zna za ove mutne poslove. Sigurno zna i trebao bi biti u zatvoru.

Stigla sam kuci. Nakon  dva sata sam rucala i ostatak dana sam lezala i spavala jer me je stvarno izmorila ova kemoterapija.  Ne znam kako ce djelovati ova sutra.
Ante mi stalno salje poruke i zove me da cuje kako sam. Mama i tata su me zvali tj vikali su da moram na veceru, ali nisam mogla. Zakljucala sam se u sobu da mi ne smetaju skup sa Ivanom  i rekla sam da me puste. Svaki cas sam cula kako se smiju i uzivaju. Nazdravljali su dok sam ja plakala i kocila se od boli.
Krenula sam vec u san, a onda mi je stigla poruka od Snjezane  da moramo razgovarati. Joj sto cu sada??

Odgovorila sam da cu sutra doci k njoj kad Filip ode na trening jer ja sutra ne moram na posao.
Odmah mi vise nije bilo do spavanja. Razmisljala sam o tome kako ce vikati na mene i kako ce me vrijeđati.
Ne mogu vise ovako. !!!!