Vrištao bi da mogu, razderao grudi i iz njih izvadio ovo srce koji na svaki otkucaj u tijelu zaboli i postanem tako slab i nejak da se postidim. Kao da sam prazan i duša u meni kao da umire svaki dan po malo od kako je sve postalo ovako teško.
Pogledam u burmu na ruci i nasmješim se kad se sjetim kako je ona došla tamo i koju zakletvu nosi. Voljeti, poštovati, štititi...
Gdje je sad ta ljubav? Kako li je nestala? Da li se ugasila ili napravila pauzu negdje usput?
Nikad nisam bio kukavica, nisam se skrivao ni od koga, nisam bježao ni od čega, a sad sam sve ono što sam cijeli život prezirao. Bjeg nikad nije rešenje,jer se od problema ne može pobjeći. Ja bježim od nje, bježim od života, bježim od problema s kojim treba da se suočim, al ne mogu pobjeći iz ove kože u drugu, ne mogu pobjeći od loših odluka, ne mogu pobjeći od prošlosti, ne mogu pobjeći od sebe...
Ona, ona i samo ona...
Ona je moja ali kao da i nije, tu je ali ne osjećam je, blizu mi je a tako daleko, diše uz mene, živi uz mene, a kao da nije tamo... Srce mi kaže da nisam pogriješio, ali sve ukazuje da jesam. Živjeo sam je, disao sam je, trebao sam je baš kao i sad, a to mi s ove tačke gledišta nikako ne izgleda dobro. Nikad je nije zanimao novac, niti moć, status, ništa što je privlačilo sve ostale oko mene, voljela je ono u meni koliko god to bilo pokvareno, za nju je bilo sveto.
Tako smo se voljeli, samo ne znam gdje sam pogriješio i kako smo se našli u slijepoj ulici. Voleo bi da je sve kao kad smo se vjenčali. Bili smo ludi jedno za drugim, a sad nakon tri godine bojim se da je sav onaj žar nestao i da je sve prestalo. Nisam imao ljubavnicu, nisam je varao, znam da ni ona nije varala mene, ali nešto je izmaklo kontroli i od jedne silne ljubavi smo stvorili dva rasula koja ne znam kako popraviti niti znam šta mi je raditi uopšte. Ne sjećam se kad sam bio bespomoćniji niti se osjećao lošije, ja koji sam uvijek spreman na sve ne znam kako sopstveni život dovesti u red i vratiti brak u normalu.
"Trebaš li društvo" okrenem se prema ženi koja mi se upravo obratila. Ima očaravajuć osmijeh i lijepa je, ali njene oči nisu zelene niti joj je kosa crna, a nema ni onu jamicu na obrazima...
"I nisam neko društvo noćas, ali možeš popiti piće na moj račun" dam šankeru znak da posluži ženu u mom društvu i natoči meni novu rundu.
"Meni ne izgledaš tako" uzme čašu i nazdravi gledajući me u oči. Nemam ni najmanju želju da je odvučem u neki mračni ćošak i uzmem to što mi otvoreno nudi. Laka je, meni ne treba dodatna komplikacija.
"Nije sve izgled, vjeruj mi" njena ruka se nađe na mom bicepsu i sav sam se sledio. Znam da sam većini žena i te kako privlačan, ali sam i nedostupan za svaku od njih. Ne želim ih, ne trebam ih...
"Treba ti utjeha, ja sam tu da ti je pružim" nagne se prema meni i zapljusne me miris nekog parfema koji je nosila.
"Previše volim svoju ženu da bi je varao, a i ne bi je nikad ponizio tako. Ne trošim zamjene okolo kad imam nešto nezamjenjivo kod kuće" izvučem novčanik iz džepa i platim račun ne čekajući ostatak i izađem napolje.
Imam dom s njom, nema te žene koja bi mogla ući u moj život i zamjeniti je makar i na kratko.
Hoću nazad ljubav koju smo imali, čeznem za trenutcima koje smo dijelili nekad i u kojima sam uživao. Ne mogu prihvatiti da je sve prestalo i da je među nama sve otišlo u nepovrat. Boli me sve u meni, a previše sam sebičan da je pustim. Treba mi da je volim i da me voli, moram nekako da je podsjetim da sam ja još uvijek sve ono što joj treba i da sam tu za nju ...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
