Ljubav ili nešto drugo

8. Bojan

Tri mjeseca kasnije....

Potpisao sam i poslednji papir, završavajući posao na kome sam radio protekli period. Radio sam više nego ikad i za samo dva mjeseca sam uradio što bi neki radili godinama. Predao sam se poslu da bi što manje mislio na svoj sjebani život i na onu koja me još boli. Vrijeme koje je prošlo nije umanjilo bol u meni samo sam naučio kako se nositi s njom.

"Sjajno! Ovo znači da smo uspjeli i da je vrijeme za slavlje" nazdravim svom advokatu i spustim fasciku na sto. Potpisivanjem ovog ugovora osigurao sam posao vrijedan stotinama hiljada eura i uskoro ću postati vlasnik velike stambene zgrade za koju već sad imam dvije ponude.

"Da. Ovdje smo skoro završili sve. Planiram da se vratim kući. Ima li išta novo tamo" pitam ga a on slegnu ramenima.
"Ne koliko ja znam. Rade je spreman preuzeti dio posla sad kad kreneš da ulažeš u objekte tamo. Našao je nešto za obnovu i sastali smo se prije nekoliko dana. A ako misliš da li znam išta o Tijani. Ne, ne znam" glumio sam ravnodušnost praveći se da mi je svejedno, a na svaki spomen njenog imena sam goreo u sebi.

"Mislim da je vrijeme da mi pripremiš papire za razvod. Čućemo se telefonom oko toga, a možda i za praznike dođem tamo" kažem mu.

"Ti bi da se razvedeš? Bojane, znaš li da sve ovo što imaš ona može da ti uzme" nasmijem se onako iz srca. Tijana nije sponzoruša, ovo što imam će mi nabiti u dupe što se toga tiče, ali nikad joj ne bi uzeo ono što joj zakonom pripada.

"Ne poznaješ moju ženu, Igore. Nikad nije trčala za bogastvom, bila je tu zbog mene" kažem mu onako kako je.
"A koji se vrag razvodiš kad o njoj govoris tako... Emotivno" nisam ni shvatio kako zapravo govorim o njoj, ali neke stvari je teško iskorijeniti. Ljubav je utkana u svaku riječ koju izgovorim o njoj, tu sebi ne mogu pomoći.
"Ništa ne ide na silu. Mjesecima smo razdvojeni, ja sam ovdje ona stotinama kilometara daleko. Nismo se ni čuli ni vidjeli. Tražila je prostor i vrijeme da razmisli pa eto dao sam joj sve. Sad joj dajem i slobodu" to je samo komad papira. Nijedna ljubav nije prava ako bar malo ne zaboli. Mene ova polako ubija.
"I šta ćeš sad? Otići ću na njena vrata i pokucati sa papirima za razvod? Možda bi trebali prvo da popričate. Nisam vas jednom vidjeo zajedno, Boki. Ti nisi čovjek od kako si došao ovdje nego robot. Radiš cijelo vrijeme, sve što vidiš su papiri, gradilišta, s vremena na vrijeme ja i po koje piće. Voliš je a ne znaš šta bi sa sobom. E moj Bojane. Patićeš i cijeli život u drugim ženama tražiti nju, volećeš je svaki put više kad iz tvog kreveta izađe neki broj bez lica i imena. To će da te dokusuri" nasmješim se.
"Jesi li siguran da nisi psiholog? Mislim da si fulao profesiju" pokušam da se našalim s njim.
"Nije to profesija već životna lekcija koju sam umalo platio životom. Imao sam problem sa mojom sadašnjom ženom. Ostavila me zbog društva u kome sam bio tad i pet godina nije progovorila ni jednu jedinu riječ sa mnom. Voleo sam je, voljela je i ona mene, ali sam stavio sve ispred nje i omalovažavao osjećaje. Sve one žene koje sam pokupio posle nisu joj bile ni do koljena a posle svake sam želeo da nisam živ. Ja ću da ti podnesem zahtjev za razvod i papiri će biti spremni do praznika, a tek krajem januara očekuj poziv od suda" ko bi rekao da je on sve to prošao.
"Dogovoreno, doći ću krajem januara tamo i riješićemo to" ovaj put nesigurno izgovorim riječi i on ustane.
"Moram ići. Čeka me dug put i vrijeme nike baš najbolje" rukujem se s njim i on ode a ja ostanem da sjedim ispijajući viski do kraja.
Borio sam se sa svojim mislima sve dok nisam došao u stan, obilazeći njen lik u njima.
Skinem kaput sa sebe pa pojačam grijanje, biće ovo ješ jedna pohladna noć, koju nemam čine da ugrijem osim uspomenama na nju. Od kako sam je one noći ostavio u klubu, nije prošao ni jedan slobodan trenutak a da nisam mislio na nju. I kad sam htjeo da ne bude tako, opet je nalazila načina da se zavuče tamo gdje je nisam htjao.
Sad bi trebao da kažem kako nisam nijednom poželeo da u svoj krevet stavim drugu ženu, e to ne mogu, ali ni jedna nije ušla tamo. Ni jedna me nije ni dotakla, jer svaki put kad pogledam u tuđe oči sjetim se njenih zelenih opijenih ljubavlju. Ni mrtav pijan nisam mogao čak ni poljubiti neku drugu jer sam u svakoj tražio nju i njene usne. U pravu je Igor, mogao sam hiljadu njih imati, ni jedna od njih nije Tijana. Moja Tijana. Samo da li je i dalje moja ili je u međuvremenu izdala ljubav prema meni?
Okrenem burmu na ruci i odagnem sjećanja na nju, ali nisam toliko jak. Od tih sjećanja ja sam ostao živ, pribran i još pri zdravoj pameti. Mislim da nisam još spreman napraviti prvi pravi korak bez nje, a pitanje je da li ću ikad i biti.
Ova spavaća soba u kojoj sam nema ni jednu jedinu dotičnu tačku s njom, a svaki put kad zatvorim oči poželim joj u mislima tiho laku noć. Još ni jednom nisam legao u krevet, a da njen lik na onoj slici nisam pomilovao. Ovo je bilo neophodno, za oboje, a sad na kraju i nema izlaza iz svega.
Trebam tuš da sperem i ovaj dan sa sebe.