Ljubav ili nešto drugo

1. Tijana

Nisam baš imala najsavršenije jutro, niti sam bila dovoljno odmorna od prošle noći. Slabo sam spavala, kao i obično u poslednje vrijeme. Koliko god se trudila, san mi nije najbolji prijatelj.
Valjda je to tako kad se oko nas sve čini pogrešno i loše, beznadežno i bez izlaza. Ovaj krizni period je jedan od najgorih koje sam ikad imala u životu. Ovako mi je bilo samo kad su poginuli tata i seka, sve mi je bilo jednako.
Sad imam osjećaj da u menu nešto nestaje i da me to polako ubija. Na izgled imam sve, savršen posao u kome uživam, svoj dom, supruga i sređen život, a iza te maske je zapravo nekakva praznina i sve što drugi misle da je lijepo negdje je nestalo. Posao je jedina stvar koja me drži pribranu. Stanje između mene i mog supruga je nekako zahladnilo, a kuća u koju se vraćam svaki dan je hladna kao led, jer je toplina doma iz nje isčezla, a život kao život postao jednoličan i na autopilotu. Gdje sam posrbula, u čemu sam pogriješila?

Pokušavam na tabli da nacrtam zeca dok se odjeljene drugog razreda došaptava i kikoće iza mene zbog mojih grešaka i prečestog brisanja, pa mi zec više liči na medvjeda nego na zeca stvarno. Radovala sam se ovom danu jer bi mi odvlačio pažnju od ostalih briga koje me muče.
Početak je školske godine i ujedno i svih mojih obaveza oko mojih učenika. Oduvijek sam voljela djecu i od djetinjstva sanjala da budem učiteljica nižim razredima. Trudila sam se da završim fakultet i ostvarim svoj san, a sad uživam u poslu. Ali samo u poslu, jer je sve ostalo nekako postalo tmurno i teško.

"Učiteljice, moramo li baš sva slova danas da ponovimo" okrenem se i osmjehnem dječaku iz druge klupe. Simpatičan je, ali mu baš ovo i nije najdraži predmet i ne voli da čita, međutim trudim se da mu zadržim pažnju.

"Mislim da bi trebalo. Znaš, možda sam neka i ja zaboravila, pa da me podsjetimo zajedno" on se namršti pa se zagleda u tablu.

"Kako možeš biti učiteljica ako ne znaš sve" dječija pitanja po nekad znaju da budu baš smiješna ili neobična.

"Mi smo tim, pa pomažemo jedni drugima da zapamtimo ili naučimo ako ne znamo. Šta misliš da ti ovdje napišeš slovo Z? Dođi" on napusti svoje mjesto i priđe mi, iz moje ruke uzme kredu i napisa slovo, i veliko i malo.

" To je bilo savršeno, ali nastavi da vježbaš da budeš bolji, Danijele. Vrati se na svoje mjesto" nježno mu kažem i pomilujem ga po kosi. Njima svaka pohvala znači mnogo i može im biti posticaj za više truda, a njemu je to potrebno.

Trudila sam se da moje emotivno stanje ne prenosim na svoj posao jer je djeci tebala osoba koja im se može posvetiti u potpunosti i koja pozitivno zrači. Oni mogu da osjete sve te promjene, iako ih ne znaju objasniti i ne mogu razumjeti.

"Učiteljice, Milica mi je uzela olovku" Sonja me pozove i pogledam u Milicu.

"Vi ste drugarice iz klupe, kad vam nešto treba morate da pitate. Stvari se ne posuđuju bez pitanja" Milica joj vrati olovku i čula sam tiho izvini. Ponosna sam na svoje odjeljenje od dvadeset učenika i na način na koji funkcionisu.

Smjenu sam odradila u lijepom raspoloženju i kad je zvono oglasilo kraj nastave, u meni se sve steglo. Radim u područnoj školi, pet kilometara udaljenoj od moje kuće koja je u područiju grada. Nije da nisam mogla dobiti posao u gradu, nego sam željela promjenu sredine.
Moj brak i nije ono što sam očekivala da će biti, ali bez obzira na trenutno stanje ja Bojana obožavam, volim ga bez obzira na sve.

Djeca su me pozdravila i izašla iz učionice, a ja sam ostala da pokupim svoje stvari i moram svratiti u zbornicu da ostavim dnevnik. Treba da krenem kući i uz put kupim namjernice za večeru, možda Bojan danas dođe ranije.
Možda, možda,možda...

Nekad mi je telefon po cijele dane znao vibrirati na stolu od poruka koje su pristizale skoro cijelo vrijeme, sad se oglasi samo po potrebi kad je on u pitanju. Bojan mnogo putuje, znala sam to oduvijek i nikad mi to nije smetalo. Išao je sklapati ugovore sa auto kućama jer je imao rentacar i autosalon i to mu je bio posao. Nikad nisam bila sklona ljubomornim scenama niti sam mu pravila problem zato što je bio odsutan. Vjerujem mu, volim ga i znam šta mu posao znači, ali sam isto tako svjesna kako moj suprug izgleda. Još uvijek mami uzdahe žena i vrlo često sam bila svjedok pohlepnih pogleda i sirove želje u njihovim očima, ali on je moj. Nikad nisam posumnjala u njegovu vjernost, ali u poslednje vrijeme se nešto događa. Zahladnio je naš odnos, voljela bi da mi kaže ako viđa nekog drugog, a ja se plašim da pitam. Bojim se odgovora koji bi mogla dobiti i slomljenog srca, sebe uništene nakon toga.
Oboje smo se posvetili poslu, radili smo i ranije, ali nekako smo nalazili vremena jedno za drugo, bar noću ili ujutru prije nego što oboje krenemo na posao, a sad se ne sjećam kad smo poslednji put u svom domu proveli sat vremena skupa. Ne računam večere kod njegovih ili moje mame, koje uvijek neko na neki način prekine.