Ljubav ili nešto drugo

11. Tijana

Sreća je izgleda zaboravila gdje su moja vrata, samo svrati s vremena na vrijeme da me podsjeti kakav je osjećaj kad je tu.

Želiš slobodu, onda neka ti je. To malo parče još ti nedostaje da bi nastavio živjeti onako kako želiš. Kad imaš sve moje; srce, tijelo, ljubav, šta je jedan potpis na bijelom papiru je na kraj? Ništa, samo ono što sam možda trebala da očekujem od kad je otišao. Samo mi nije jasno zašto je sinoć bio onakav? Nježan , pažljiv, brižan, neodoljiv i tako moj. Moj svetac... Mogla sam rukom uhvatiti ljubav između nas, srce je propjevalo,a led se otopio i pretvorio u baricu sreće koja se danas popodne rašpršila u sitne česnice i isparila pred paklom koji se još jednom otvorio ispred mene. Gdje su nestala sva obećanja koja mi je dao? Gdje je isparila predhodna noć? Da li je ovo neka njegova osveta zato što sam ja otišla od njega? Hiljadu misli mi prolazi kroz glavu i bijes mi ne da razmišljati kako treba. Skidam odjeću sa sebe i ulazim pod tuš, pa puštam vrelu vodu da mi opeče kožu i smanji ono peckanje koje su njegove usne i njegovi dodiri napravili sinoć na meni. Nemam milosti prema samoj sobi i zabranjujem suzama da izrone. Ne dam da ijedna više padne zbog nas. Nekad je previše ljubavi gore nego kad je ima premalo. Da ga bogdom nikad nisam srela, da nikad nisam saznala kakvi su mu dodiri i poljubci. Da ga bar nikad nisam dotaknula, postala ovisna o njemu kao o drogama, sad ne bi svako dio mene nosio njegovo ime i ne bi bio utkan kao žig u moju dušu koja blijedi bez njegovog prisustva. Nije zdravo voljeti nekog kao što ja volim njega, kao što on voli mene, bez granica i bez vremena. Sve što sam imala stavila sam u njegove ruke, a te ruke su me i sinoć grlile kao nikad. Ne želim misliti o bilo čemu što se sinoć desilo niti želim da se sjećam toga. Ali ne mogu da izbrišem iz sjećanja najljepše trenutke svog života niti način na koji sam bila drugačija uz njega.

Obučem se u spavaćicu i sklupčam na svom krevetu, pa uključim, svoj telefon da bi nazvala Snježu. Ovaj put ne želim pričati sa Sinišom jer mi se čini da iz nekog razloga drži Bojanu stranu više nego meni, a možda sam samo pogrešno sve shvatila. Kad god bi mene branio u svemu naviodio je i njegove razloge i tjerao da sagledam situaciju drugim očima. Krivi smo oboje za propast, ali više nema nazad. Šteta je velika, puno smo i prokockali i izgubili. Poruke su stizale jedna za drugom, kao da sam bila nedostupna danima a ne dva sata. Bar je mama kući i ne brine se, a ostali su trenutno na drugom mjestu. Nisam uopšte listala po telefonu onako kako bi to inače nego jednostavno našla Snježu i pozvala je. Svjesna sam vremenske razlike i ona bi trebala biti budna sad i spremati se na posao. Javila se na telefon posle jednog zvona samo.

"Hej, draga" potom je nešto promrmljala na engleskom i shvatila sam da najvjerovatnije ima društvo.
"Izvini, ako te prekidam u nečemu. Imaš li malo vremena za mene" ja govorim i grudi mi se stežu. Treba mi zagrljaj utjehe, toluko sam slaba lad je riječ o njemu.
"Znaš da uvijek imam vremena za tebe. Šta je bilo" s druge strane se čuje lupkanje. Vjerovatno priprema kafu za sebe.
"Bojan se vratio" obavjestim je.
"Zar to ne bi trebala biti dobra vijest? Jebemu, hoćeš li napokon da središ to? Nema mnogo ljubavi kao što je vaša. Reci mi da ste bar pričali" skupim se i koljena mi dođu na prsa. Jesmo malo, ali kao i da nismo.
"Tek sinoć smo se vidjeli. Načeli nekoliko tema, dogovorili se izaći na večeru i razriješiti nekoliko stvari" oči mi magle i protiv moje volje.
"I zašto nisi na tom sastanku" jebem ti.
"Zato što su mi stigli papiri za razvod i potpisala sam ih. On želi slobodu i dobio je kao novogodišnji poklon" kažem poraženo. Izgubila sam ga.
"I ti si to potpisala? Jesi li normalna? Koji klinac je tebi? Tijana" zareži na mene očito ljuta.
"Šta sam trebala? Možda se volimo..." u pola riječi neko zalupa na vrata vani i to jako.
"Nije to možda..." ignorišem ono što je pričala i krenem za mamom koja je već upalila svjetla kroz kuću.
"Snježo, neko lupa na vrata i mislim da bi mogao biti Bojan" srce mi bubnja dok stajem iza mame koja otključava vrata.
"E pa sad ga ščapaj, malo iskoristi i natjeraj ga da te opet obožava. Idi sresi svoj život. Zvaću te kad dođem s posla" ona prekide, a ja nijemo gledam u dvojicu raščerupanih muškaraca ispred sebe. Ne znam da li bi plakala ili bi se smijala svemu ovome, ali je hladno za stajanje na vratima.