Ljubav ili nešto drugo

3. Tijana

Trepnem lijeno i pazim da se ne pomjerim. Zurim u prozor i gledam kako se zrake sunca provlače kroz rijetku zavjesu. Opet nisam spavala, nisam mogla ni da prestanem misliti, a tupa bol struji kroz mene, tjerajući me da plitko dišem da bi spriječila koliko toliko oštro probadanje kroz grudi. Bolesna sam i iznutra i iz vana, bolesna sam u srcu i imam osjećaj da rane na njemu nikad neće u potpunosti da zarastu. Bole me otkucaji, ali se tješim time kako sam donijela pravu odluku. Prava je za koga? Za mene nije, jer me slomila , a ja sam mislila da sam spremna na to. Nisam bila, podcjenila sam samu sebe i donijela odluku za oboje smatrajući je najboljim rešenjem. Mučim se najljepšim uspomenama koje imam s njim, a u poslednju godinu ih nešto baš i nema. Nježne poljubce, najmekše dodire i najtoplije zagrljaje zamjenili su dugi telefonski razgovori, kobna tišina i prezaposlenost oboga. Njegov posao je postao jedina stvar o kojoj misli, a ja se bojim da mi laže i da ima neku koja mu pruža utjehu. Intimnost nam se svela na obavezu a zadnjih nekoliko mjeseci je i nemamo. Ne vodi ljubav više sa mnom, ne osjećam se dovoljno privlačnom za njega i ljubomora me izjeda.
Ležim sklupčana u svojoj djevojačkoj sobi obučena u njegovu bijelu pamučnu majicu. Natopljena je mojim suzama ali u nitima tog materijala još se da namirisati on. Uvijek je mirisao tako primamljivo, neodoljivo i muški.
Nikad ne bi pomislila da ćemo doći u ovu situaciju jer smo se toliko voljeli. Obožavali smo jedno drugo, bili smo jednina koja se nije mogla uništiti izvana i niko nam nije mogao napraviti štetu. Zato smo se uništili međusobno, zapostavljajući ljubav koju smo uzeli zdravo za gotovo.

"Dušo mamina. Opet nisi spavala" nisam čula kad je ušla u sobu. Nemam volje ni da joj odgovorim na pitanje ali kad sam se prije dva dana pojavila s koferom na njenom pragu bila je toliko zabrinuta za mene, ali me nije pitala ništa. Juče sam otišla na posao i kad sam se vratila isto tako nije pitala ništa, samo je rekla da je zabrinuta za mene.

"Nisam spavala" kažem joj zatvarajući oči.
Vjerujem da ima skoro osam sati, jer je ona budna. Bratu se još nisam javila, a znam da će doći sutra ovdje i da ćemo se sresti. Tražiće odgovore, a šta bi mogla da mu kažem? Ionako ne voli Bojana ovo će da bude katastofa sad.

"Tijo, ajde dušo ustani da jedeš. Sve mi nešto govori da s ovim tvojim stanjem Bojan ima velike veze. Niti zove niti dolazi, a ti ne govoriš ništa. Je bio bio loš prema tebi? Da li te zlostavljao na bilo koji način" tad se sjetim kako je njegova šaka projurila pored moje glave i razbila elemenat u kuhinji. On me nikad ne bi povrijedio fizički, a ovo stanje u kom sam sad ne mogu reći da nije i njegova zasluga. On može da uništi sve u meni, bez fizičkih tragova, a to što pokušavam silom da potisnem osjećaje i zamjenim ih razočaranjem, pravi veću štetu. Poludjet ću.

"Možemo li o tome neki drugi put? Ne mogu sad pričati o njemu. On i nije u gradu, na poslovnom je putu i nemam pojma kad se vraća. Ja sam ga ostavila" tiho izustim ono čega sam se užasavala, a to je da ću ostati bez njega. Zurile smo jedna u drugu,mamine oči su se napunile suzama, ona se nagne prema meni i zagrli me jako. Zna koliko mi taj čovjek znači i vjerujem da razumije ovo kroz šta prolazim.

"Nemoj donositi odluke zbog kojih ćeš se doživotno kajati. Među vama ima ljubavi, samo je trenutno zaspala, ako je imalo vrijedan tvog trenutnog stanja bori se da spasiš svoj brak, a ako nije okreni novi list. Vidi se na tebi koliko ga voliš a voli i on tebe. Boleće te zauvijek ako doneseš pogrešnu odluku, a srce će znati šta je ono pravo za vas. Bože dragi... U šta ste se uvalili vas dvoje" slegla sam ramenima i zatvorila oči. Volim ga toliko da se osjećam beskorisno trenutno, ali više me boli gledati ga uz mene fizički, dok je duhom ko zna gdje. Treba mi vremena, da razjasnim stvari sa sobom i sa njim.

" Ne znam mama... Volim ga više nego ikog ali sve se oko nas srušilo. Ja i on smo se ugušili u sopstvenoj ljubavi i nanijeli veliku štetu. Pitanje je ima li spasa ovome ili je prepuklo sve" suze su me opet savladale i ona me ljuljuškala, nemam pojma koliko dugo ali sam u njenim rukama i zaspala. Opet vidim njegove bademaste oči kako me gledaju s puno ljubavi i vidim sebe u njima. Toliko ga želim uz sebe da mi snovi o njemu postaju utjeha, a bježanje od stvarnosti ublažavanje bola i trenutni lijek.