1

3.1K 153 22
                                    

Jedina prednost toga kad živiš sam je što ne moraš nameštati krevet, to je on mislio. Nije bio aljkav čovek, sve je držao u redu, ali krevet... nikad nije stigao da ga namesti. Nije hteo ni da unajmi neku čistačicu, jer nije nikom verovao. U stanu je držao previše poverljivih stvari.

Prevukao je kravatu preko glave, u hodu svukao košulju i bacio na korpu za prljav veš. Danas je bilo neobično toplo za početak proleća, a on je morao do nosi idiotsku košulju, kravatu i sako jer je išao na sastanak sa austrijskim kolegama.

Skinuo je pantalone i prebacio ih preko fotelje da se ne izgužvaju, a onda produžio u kupatilo.

Dok je skidao veš sa sebe, razmišljao je da li da uskoči pod tuš ili da legne u kadu.

Kada je kupovao ovaj stan pre pet godina, jedina stvar koja mu je smetala je to što kupatilo ima i tuš i kadu. I hteo je prvom prilikom, kada bude došao red na renoviranje, da izbaci jedno od ta dva napolje. Ali... vremenom je uvideo da bi to bila ogromna greška.

Ovaj put se odlučio za kadu. Pustio je vodu i sačekao da se dovoljno napuni, a onda je spustio svoje umorno telo u vodu. Opustio je mišiće i ispraznio um. Bar je pokušao da isprazni um. Toliko toga mu je bilo na pameti.

Negde u pozadini je čuo svoj telefon. Ta iritantna melodija koju je postavio da zvoni kada ga zovu sa posla. Za sve druge bila je druga melodija. Ali nije mogao da se seti koja je bila u pitanju. Hm... toliko o tome da ga još neko zove.

Polako je ustao iz kade, dohvatio peškir i ovlaš se obrisao, ogrnuo bade-mantil, a onda lagano došetao do telefona kog je ostavio u radnoj sobi. Nije žurio. Znao je da će ga uporno zvati dok se ne javi. Uvek je tako bilo.

A sada je unapred znao šta će mu Vlada reći. Reći će akcija nije uspela.

Prstom sam povukao po ekranu i uključio spikerfon, dok se spuštao u fotelju.

- Molim?

- Šefe, Vlada je.

- Vidim. Reci.

- Nismo našli ništa.

Klimnuo je glavom kao da ga Vlada vidi.

- Nikakve tragove? - pitao je, a znao je odgovor. Zavalio se u fotelju.

- Ne. Ništa.

- U redu. Završite papirologiju. Pusti momke da idu kući. Vidimo se ujutro - taman kada je hteo da prekine, ponovo je čuo Vladin glas.

- Šefe...

- Molim - umorno je rekao, već razmišljajući kako da ovaj promašaj prezentuje sutra na poslu.

- Ja mislim... - utišao je glas, skoro je šaputao i Nenad je čuo zatvaranje vrata - Ja... ja mislim da imamo krticu. Svaka akcija do sad je propala, ovo nije...

- Vlado, idi kući - prekinuo ga je - Idi... Pričaćemo sutra.

- U redu - odgovorio je Vlada nakon par sekundi tišine.

- I Vlado?

- Da, šefe?

- Jezik za zubima.

- Razumem.

Tanki telefon je skliznuo niz njegove prste a kožna fotelja je zaškripala kada se okrenuo u njoj, pokušavajući da dohvati flašu koja se nalazila na ivici stola. Sipao je rakiju u čašicu i zatvorio oči. Ništa mu nije bilo jasno. Naravno - sem toga da verovatno imaju krticu. Sumnjao je on to i pre nego što mu je Vlada rekao. Čak štaviše - bio je siguran u to.

Potegao je još jedan gutljaj domaće rakije i pogledao u podeblju fasciklu koja je bila na stolu. Kad bi mogao samo da je spali, da je baci... da je zakopa negde... Ali umesto toga, za sad će je baciti je na dno fioke. Samo za sad. Zgrabio je tu gomilu papira i otvorio najdonju fioku svog radnog stola. A tamo je, zaboravljenu, u drvenom ramu, ugledao sliku. Izvadio je sliku napolje i stavio ispred sebe na sto, a fasciklu uz uzdah bacio u fioku.

Dohvatio je flašu i sipao još jednu rakiju u čašicu, a zatim napokon pogledao u sliku. Dva momka u uniformama, sa velikim osmehom, još većim srcem i voljom da menjaju svet.

- I dan danas se pitam zašto si to uradio - suzio je pogled na momka sa crnom kosom, kao da je očekivao da će da oživi sa slike i da mu odgovori.

- Znaš... mali Vlada me podseća na tebe. Jako je inteligentan, ali će nagrabati zbog toga. Moram stalno da ga zaustavljam, da ga kočim. A dobar je kao lebac i svima hoće da pomogne.

Setno se nasmejao i nastavio da priča sa slikom.

-Sećaš li se kada smo bili na akademiji? Ti svi sve predmete polagao lagano, trebalo je samo jednom da pročitaš. Još uvek mi nije jasno kako si uspeo da položiš krivično procesno umesto mene? Ja sam se toliko napio prethodno veče, da sam zaboravio na ispit koji mi je bio uslov za sledeću godinu. Ali ti si nekako uspeo. I nikad nisi hteo da mi kažeš kako si to uradio. Kako si to uradio? - umor ga polako savladavao. Rakija je bila samo plus na sve to.

Okrenuo se u fotelji i gledao kroz prozor. A zatim tiho rekao, kao da će mu biti lakše što priča sa slikom.

- Oduvek smo bili nas dvojica. Lažem, nije oduvek. Od trećeg razreda osnovne, jel tako beše? Kada mi je onaj debeli Milutin koga su svi zvali Milutin-popolutin stalno otimao užinu. A ja onako mršav i mali, nisam umeo da se odbranim. Ti si uskočio, sećaš se? Odbranio si me i debeli Milutin me više nije nikad pipnuo. Od tada smo postali nerazdvojni, iako smo išli u različite razrede. Od petog nam se priključila ona. Bili smo trojac. Paklen trojac. Nekad me je nervirala što se stalno vuče za nama, ali morao sam da je trpim.

Da je tada sklopio oči - zaspao bi u fotelji. Bio je preumoran. Polako se podigao i još jednom pogledao u sliku

- Znaš li da kad god malo popijem, ja se setim tebe? Znaš li da kad god naletim na neku prepreku na poslu, na nekom predmetu, kad zakočim i ne znam na koju stranu bi išao, ja se setim tebe? Kažem sebi, on bio ovo odradio za čas posla. On vidi vezu tamo gde je niko ne vidi. E, druže moj... - iskapio je rakiju i i umorno ustao.

Polako je zatvorio vrata radne sobe i uputio se ka spavaćoj. Nije se trudio da navlači veš na sebe. Samo se bacio na krevet, znajući da će za par sati doći jutro.

A sa jutrom će doći i novi problemi.


******

Duhovi iz prošlosti (završena)Where stories live. Discover now