5

15.7K 783 61
                                    



Bojim se. Preplašena sam poput miša dok sedim na suvozačevom mestu pored Lucifera. Nema pojma koliko je sati, znam samo da je napolju mrkli mrak, nemam ništa kod sebe što znači da sam prepuštena na milost i nemilost tipu pored mene, ali osećam se bezbednije nego unutra sa pet otmičara, koje je on ubio, hladnokrvno. Nije teško zaključiti da je moj dečko sa one strane zakona.

- Gde idemo? – sakupim hrabrost i pitam ga.

Okrenuo se i pogledao me.

- Gde želiš da ideš?

- Kući – ispalim u sekundi.

- U redu – kaže mirno i nastavlja da vozi. Osetila sam kako mi pada kamen sa srca.

- Ali pre toga ćemo razgovarati – dodaje.

Sranje. O čemu? Ne želim... ne želim da imam ništa sa njim. Nikad više.

. . .

Malo se iznenadim kad shvatim da zaustavlja auto ispred naše zgrade. Kako je dođavola ova zgrada izgrađena za dva meseca?

- Ne razumem. Sazidali su zgradu za dva meseca?

- Da – potvrdio je.

Zgrada je očigledno još uvek prazna. Iako je sređena u fulu i prelepa, moram priznati, ne vidim nijednog čoveka.

Pratim Lucifera koji otključava zgradu, kad smo ušli unutra vrata su se sama zatvorila a ispred nas su bila druga vrata, onda je stavio dlan na neku staklenu ploču i druga vrata su se otvorila.

- Ruku – kaže mi.

- Molim?

- Ruku – uzeo je moju ruku i stavio je na staklenu ploču i odmah je izašlo moje ime i slika.

- Ovo sam ja – primetim iznenađeno.

- Znam, izvoli – sklonio se u stranu i prošla sam pored njega.

Jebote kao da sam ušla u novu zgradu. Tehnički jeste nova ali bilo je čudno. Pratim Lucifera koji ide ka liftu. Ulazimo unutra i on pritiska plavo dugme i stavlja svoj dlan pored. Izašlo je njegovo ime i on je skonio ruku. Nije prošlo ni par sekundi kada su se vrata otvorila.

- Izvoli.

- Već smo stigli? – nisam osetila ni da se lift pokrenuo.

- Da.

Ne znam gde se nalazim ali očigledno je novo.

- Živiš ovde? – pitam Lucifera dok razledam stan, opremljen je ali kao da niko ne živi ovde.

- Ne, ali je mesto moje. Hajde prvo da se pobrinemo za tu ranu.

Okrenem se prema prozoru i udahnem duboko a zatim se smestim.

Lucifer nije uopšte govorio dok mi je sređivao ranu na glavi a nisam ni ja. Peklo me je, bolelo i bilo je neprijatno ali trenutno sam imala milion drugih stvari na umu.

. . .

- Tiha si.

- Blago je reći da sam uplašena i šokirana – priznam.

- Znam da ti dugujem objašnjenje...

- Ne! – odlučno podignem ruku.

- Ne? – ponavlja upitno.

- Ne želim da znam, samo želim da me vratiš kući i da zaboravim na sve – želim da izbrišem poslednjih pet godina svog života.

- Mogao bih, već sam uradio to.

Slaba tačkaWhere stories live. Discover now