14

9.2K 576 5
                                    

Kažu da čovek može da predoseti zlo, neki to zovu intuicijom ali poenta je da nečeg ima. Ili je to samo moja paranoja. Odmahnem glavom i uđem u svoju zgradu. Kako je napolju bilo hladno za moj ukus protrljam ruke da ih ugrejem malo. Lift se napokon zaustavlja na moj sprat i odmah izađem, ali nakon por koraka zastanem u mestu jer su vrata mog stana otvorena. Znam da je loša ideja prići otvorenim vratima jer u filmovima to nikad ne završi dobro ali novinar u meni... on me jede.

- Ha! – ciknem trenutak pre nego što mi neko preklopi usta. Odjednom je postalo mračno.

Glasno opsujem u sebi jer se budim vezana za stolicu sa trakom preko svojih usta. Prosto znam da ovo ima neke veze sa Luciferom, sve loše što mi se dešava u životu ima veze sa njim.

Čekam mirno da neko uđe u ovo skladište jer sam vezana. Ovaj put nisam bila uplašena kao prošli put, ovaj put bila sam besna. Zar ću provesti život ovako? Malo po malo pa me neko kidnapuje? Gde da se preselim da me ne pronađu? Kakav je ovo život?

Moja pitanja u glavi prekidaju muškarci. Bez reči mi prilaze i prvo mi oslobađaju ruke, skidaju mi traku sa usana i oslobađaju mi noge. Automatski ustanem sa stolice i povučem se unazad.

- Slobodna je – crni tip je rekao u telefon.

Mislim da mu neko nešto govori ali ne čujem dobro šta.

- Slobodni ste – kaže mi tip.

- Mogu da odem? – ne verujem.

- Da – potvrdio je dala sam se u trk.

Izađem iz neke stare zgrade i samo hodam. Pojma nemam gde se nalazim a još manje kuda idem. U narednom trenutku začujem snažnu eksploziju i bacim se na zemlju. Hiljade misli mi prolazi kroz glavu dok ležim dole. Jesam li mrtva? Da li gorim? Šta? Kako? Zašto?

Ma šta lupam? Ustanem i okrenem se kad ono ima i šta da vidim, cela zgrada je odletela u vazduh, sada samo gori.

- To je... – mogla sam ja da budem unutra.

Crni džip se zaustavlja pored mene i privlači mi pažnju. Vrata se otvaraju i izlaze dvojica muškaraca. Jedan mi je klimnuo glavom a drugi, ćelavi mi je otvorio zadnja vrata.

- Gospođice Alegra? – pokazuje mi rukom da uđem u džip.

Ko su oni i šta žele od mene? Povučem se jedan korak unazad.

- Lucifer insistira – rekao je oprezno.

- Lucifer – izustim tiho njegovo ime.

- Vraćamo vas kući – kaže mi saosećajno i popustim.

Uđem u auto samo utonem u sedište.

. . .

Moja kuća je očigledno Luciferov stan. Momci su me bezbedno otpratili do ulaza a unutra sam pronašla i moje kofere. Sve moje stvari su bile ovde. Sednem umorno na pod i udahnem duboko. Tako silno sam želela sa plačem, ima osećaj da me boli svaka kost u telu. Ponekad se čoveku sve nakupi u jednom trenutku i on popusti, za mene je ovo taj trenutak.

Nakon što sam se isplakala za sve pare rešim da se istuširam, voda je dodatno izmorila moje već umorno telo i samo sam se uvukla u krevet. Želela sam da nestanem iz svog života.

. . .

Budi me svetlost i samo provirim jednim okom. Napipam ćebe i pokrijem glavu. Otvorim oči da mi se naviknu na dan i otkrijem glavu. Jutro je. Prisetim se jučerašnjeg dana i otpuhnem. Izađem iz kreveta nemajući pojma šta ćiu da radim sa životom. Ne znam ni da li imam posao.

Slaba tačkaWhere stories live. Discover now