Tri

761 91 3
                                    

Ne znam zašto, ali ovu priču moram da pričam! Dakle, nock down, kuhinja 3, Ikac 0!
Uživajte...

Stvarno se ne sećam ni kada sam se ovoliko opustila u ćutanju, ali Andrija je pustio da napokon baš tim ćutanjem izbacim sve iz sebe. Ne bih rekla da su tako vaspitani, to nam je što nam je.
Da li sam srećna svojim izborom?
Napokon jesam, jer prvi put sam izbor pravila za sebe i zbog sebe, a ne sa zadovoljim želje drugih.
Ostala trudna da devetnaest?
Izbor? Jok, zajeb!
Udala se? Izbor? Ne, uslišila sam želje da ne rodim kopile. 
Rodila drugo dete? Izbor? Ne, zadovoljenje normativa u prostoj reprodukciji. Da li se kajem što sam rađala?
Ni najmanje!
Što sam bila mlada?
Ne!
Izborom muškarca?
O, i te kako se kajem!
Upis na fakultet koji nisam volela?
Sranje!
Posao koji nikako nisam želela?
Trebalo je da se jede nešto!
I kada se svedu izbor za izborom, uslišavanje muzičkih želja čestitka i pozdrava, shvatiš da odavno nisi doneo neku odluku za sebe i zbog sebe...

Zato, čvrsto sam odlučila da svoju ćerku prepametnu ne poslušam oko lanenih pantalona i bele bluze, te se latim njene crvene suknje i visokih štikli.
Kad je bal, neka ima i dobru muziku. Neki flamenko, molila bih!

Tako, nakon dugačkog tuširanja, jer boravak na suncu pored opekotina na ramenima ostavlja i smrdljiv zadah na telu, obučena skoro pa kao neka španjolka, čekam svog surfera da me pokupi i vodi da jašemo na talasima. Koliko sam zarđala kada su muškarci u pitanju, počinjem samu sebe da pitam da li treba da se kresnem s njim posle pića ili da čekam treći sastanak.
Moje zadnje kresanje uslovilo je da se šest meseci kasnije i udam, ali to je bila neka druga Emilija.

"Izgledaš lepo, ali je suknja malo kratka.", Andrija me kritikuje, Kaće nema kući inače bi me i ona zasula paljbom.

Spašava me zvono, surfer oooo Knežeee je stigao i verovatno cupka jednom nogom dok me čeka.

"Mili, biće sve u redu!", govorim iako znam da nikada ne bude tako.

Kradomice, pogled mi luta ka zidu i mestu gde znam da je komšijska kuća, i znam da se ceo dan nije dalo posumnjati da u njoj iko živi.
Dobro, osim seksi plavuše koja je tog jutra izašla!

"Moram priznati, Emilija, izgledaš divno!", bila sma u pravu, surferski Don Žuan je nervozan.
Stoji preda mnom u lanenim pantalonam i košulji.
Kaća je promašila totalno! Bolje je što sam obukla crveno!

"Ni ti nisi loš, Igore", naglašavam jer iz mojih ustiju neće čuti oooo, Knežeeee.

Drži me za ruku i vodi ka svom automobili, otvara mi vrata i sad shvatim da je komšijska kuća prazna...
Eh, Emilija budalo, otima se moj um što se nadao da je onakvo savršenstvo na korak od mene, pa se vratim lepo u realnost i osmehnem se Igoru.

Za divno čudo nije ispao kičerica fazon. Nije me odveo nigde luks i de luks, jednostavno smo seli u lokalni restoran, naručili po šniclu i krompir i krenuli sa pričom.

Ako se izostavi prvi utisak ljigavosti, donžuanstava i onog Zovu me Knez, Igor je prilično fina jedna osoba. Dobro, to što je plavušan preplanulog tela i što još uvek tvrdim da se depilira, to je već drugi padež. Neću pasti na njega!

"Šta možeš da mi kažeš o sebi?", koristim se muškom podštapalicom, ali stvarno ne želim da ja budem a koja će da priča. Ne večeras!

"Šta da ti kažem? Četrdeset i pet, sam, diplomirani arhitekta, zaglavljen u ovom gradu. Imao sam planove a oni su popadali. Znaš, Emilija, divim ti se!"

"Zašto tako?"

"Hrabra si. Dvoje dece, ti spakovala sve u kutije i došla ovde. Na slepo. Nepoznato. Ja nisam imao hrabrosti ni toliko."

BegWhere stories live. Discover now