Sedmanaest

709 99 36
                                    

"Moram li da te zovem tata? Mislim, malo je glupo, zar ne?", Katarina podupire zid pored kog stoji, rekla bih da se lepo provela pređašnju noć.
Osmeh joj je širok, oči vesele, cakle, a Adama je stavila u mat poziciju.
Užasnu mat poziciju jer dok smo pili kafu u trpezariji, nismo je čuli da je došla kući.
Možda bi se pripremili?

"Bolje me zovi bato, ipak, tata vam nisam", neka seta mu pređe preko lica, šta ja u opšte znam o njemu?

Saznala sam da je Sarin i Aleksin brat. Vatrogasac. I da me ljubi kao da me diše.

"Ja vas ostavljam da raspravite kako kog da oslovljavamo u kući, moram da spavam", pa tek onda vidim da ima zakačen toalet papir za štiklu. Hmm, koliko je popila sinoć?

"Moram da te pitam... Aleksa?", okrećem se ka Adamu koji krije osmeh iza velike šolje kafe.
Ponekad se pitam kakvu to priču kriju njih troje. Aleksa brine za Adamova osećanja, Sara je sasvim povučena u odnosu na njih dvojicu, Adam se ponaša kao da nije iz iste priče kao oni.

"Malo je zbrisao. Danas je nedelja, možda bih mogao na neki način da ti objasnim nas troje."

"Da mi objasniš?"

"Ema...", ostavlja šolju kafe i ustaje sa stolice, plako mi prilazi, lagano me grli "Pokazaću ti jedan deo priče, moj deo. Možda shvatiš deo Alekse, deo Sare. Hajde..."

Kreće se brzo ispred mene uzimajući ključeve automobila iz džepa. Pokazuje mi da treba da požurim.

Pratila sam ga u korak do automobila parkiranog na Sarinom prilazu i bez reči ušla unutra.
Ćutala sam, jer Adamov izraz lica, stisnuta vilica i pogubljen pogled govorili su mi da je najbolje da ćutim.

"Stižemo uskoro", givori mi, a približavamo se groblju.

Nedaleko od ulaza nalazi se crkvena cvećara, Adam ulazi i uzima četiri buketa različitog cveća. Obične, a opet raskone bukete nosio je sa pažnjom dok je koračao ispred mene.

"Moja majka me je rodila kada je imala dvadest dve. Nakon što je moj otac saznao za njenu trudnoću, ubio je Boga u njoj od batina. Ležala je na odeljenju održavanja celu trudnoću gde su je obilazili policajci znajući da se moj otac muva sve vreme okolo. Jedan od policajaca je bio veoma naklonjen trudnici koju je prinašao u parku. Donosio joj je omiljena jela, krijumčario sladoled. Postali su prijatelji.
U međuvremenu moj biološki otac je uhapšen zbog mali milion razloga, a policajac i trudnica su nastavili prijateljstvo. Kada sam se rodio, moja majka je probala da ode kući, kod roditelja, ali su joj vrata na neki način bila zatvorena. Mogla je da se vrati kod svojih, ali ako mene da na usvajanje.
Policajac joj je tada otvorio vrata svoje kuće...", govorio je zgaledan u crnu mermernu ploču sa dve slike na njoj.
Slika lepe žene srednjih godina i muškarca nešto starijeg od nje. Datum smrti je isti dan, različita godina...

"Nastavi", stisnem ga jače za ruku, ali stisnem i svoje srce. Znam da priča nije lepa....

"Kada sma navršio šest meseci, policajac je zaprosio moju majku. Venčali su se kroz par dana. Kada sam navršio dve godine rodio se Aleksa. Ime Adam mi je dao moj očuh koji mi je bio uzor. Ime Aleksa sam ja odabrao izvlačeći papiriće. Kada sam navršio deset, rodila se Sara. Aleksa je imao osam i bio je presrećan, ja sam bio oduševljen. Imamo seku.
Mama je bioa na porodiljskom, tata je uzeo godišnji odmor da joj pomogne oko nas u kući i bili smo stalno zajedno. Možda bi bilo drugačije da tata nije bio na odmoru. Ili bi bilo isto.
Moj biološki otac je izašao iz zatvora i krenuo u krvavi pir.
Aleksa i ja smo bili u školi. Sara je spavala u krevetiću, mama je kuvala ručak, a tata je popravljao šahtu iza kuće. One u kojoj živiš sad. To je bio prazan plac, tata je zahtevao da se sagrade identične kuće Aleksi i meni, stan u kome živim je bio namenjen Sari. To nije bitno... Bitno je biko što nije čuo da je neko ušao u kuću. Kada je čuo mamin krik, vratio se u kuću predhodno iz automobila uzevši rezervni pištolj.
Moj biološki otac je bukvalno preklao moju majku, a moj tata ga je ubio. Sara je spavala..."

"Adame, tako mi je žao..."

"Ššš, pusti sad. Znao sam da mi je on očuh, nisu krili od mene, ali su uvek govorili da mi je Saša otac. Tako se ponašao, kao otac. Moje rođenje je oteralo moju majku u smrt, da me nije rodila sada bi jedna divna duša bila tu. I Saša, moj tata bi bio tu. Poginuo je kada sam imao dvadestpet. Išao je na groblje, padala je kiša. Išao je pešaka i udario ga je automobil...", spustio je dva buketa na mermer i okrenuo se ka drugom spomeniku. 

"Adame..."

"Ne, nismo došli ni na pola, saslušaj me... Tada sam bio oženjen. Imao ćerku. Imala je godinu i dva meseca. Spavala je u bebi autosedištu, moja supruga je vozila...", pogledam ka drugom mermernom spomeniku. Belom ovog puta, gde je ružičastim slovima stajalo Anđeli su sa anđelima.

"Bile su na kontroli za vakcinu i uhvatio ih je pljusak. Nije na vreme zakočila i udarila je mog oca, automobil je proklizao i udario u banderu. Prepolovljen po sredini. Moja supruga je preminula na licu mesta. Moja kćer sat vremena kasnije, na aparatima. Ja sam bio sa ekipim vatrogasaca koji su došli da seku vozilo. Moje vozilo, da izvučem suprugu i dete, da vidim kako mi oca pakuju u crnu vreću...", još dva buketa su bila položena na hladni mermer, a ja sam se gušila.

Svako nosi svoj prtljag kao krst vezan za ramena, bagaž kao avionski, demoni koji bole... Sva tuga koju sam ja preživela bila je mizerna u odnosu na Adamovu. On je preživeo!

"Bilo je dana kada sam za sve njih bio prokletnik. Neželjeno dete koje je sve odnelo u smrt istog dana. Bilo je dana kada su me voleli, dana kada su me sažaljevali. Rešio sam da se odselim u Sarin stan prepustivši joj kuću u kojoj živiš. Druga je Aleksina. I tada nisam bio miran. Noći su bike teške iako sam pikušavao da ih prekratim sa različitim ženama, sve su mi bile odbojne. Nikada nisam petljao sa curama odavde, obično su bile sa strane. Do jutra i onda doviđenja. Zato sam lokalnim curama bio zanimljiv, dok su me njihove mame mrzele. Sada shvataš da prve večeri kada sam ti provalio u sobu nisam bio ravnodušan. Ono što sam osetio prema tebi, veruj mi, to nikada nisam osetio prema njoj.
Borio sam se i odlazio, svakog jutra želeo da te ne želim, da te ne trebam. Ti... Trebaš mi!
Privukla si me i držiš, tvoj sam..."

Spustio se na kolena, zatim seo na belu mermernu ploču. Lice je položio na otvorene dlanove ne shvatajući da koliko je otvoren prema meni, toliko je i zatvoren.
A ja ga razumem.
I on se borio sa samim sobom, svojim predrasudama, svojim vaganjem baš kao što sam se i ja borila.
Možda mu je beg od stvarnosti više bio potreban nego meni, možda sam bila sebična ili čak stroga po pitanju njega.
Previše je toga bilo pod možda, a premalo vremena kada pogledam kako je život nepredvidiv.

"Molim te, ustani!"

Nije reagovao...

"Molim te, samo me pogledaj... Dođavola, ulazi i kroz odžak ako hoćeš, samo podigni glavu i pogledaj me", sute me više nisu gušile, suze su same tekle, prelazile su mi preko usana, preko brade, a on je i dalje sedeo i ćutao.

"Molim te..."

"Samo mi kaži da razumeš i da prihvataš da sa mnom ništa nije jednostavno. Kaži mi...", gleda me i svojim pogledom tera da se spustim na kolena, da nam oči budu u ravni.

"Rekla sam ti još sinoć. Rekla ti više puta ranije. Prošao si kroz vrata i sada te ne puštam da izađeš..."

Utonula sam u njegovom zagrljaju i mogla sam da se zakunem da je tek onda prodisao...

"Mama? Jel ja to čujem da imamo cimera? Onda da nam smanji kiriju!", Andrija je već s vrata krenuo da se šali i jedino što sam znala, bićemo u redu.

Adamov osmeg me je ohrabrio, Andrijina prostodušnost podržala, Kaćina realnost održala u naumu da mu spustim poljubac na obraz i poželim zvaničnu dobrodolicu u našu ne tako normalnu porodicu....

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖
Nemojte da me mrzite, molim vas!

BegTempat cerita menjadi hidup. Temukan sekarang