Dvadest i jedan

705 89 8
                                    

Katarina me je stavila na muku. Bila je sva meka, nežna, divna. Bila je slatka, čedna.
Bila je...
Dok se nije pretvorila u aždaju.
Mislim da je moj pslovni put bio presudan, ali život je to.
Morao sam da odem i završim svoje obaveze, a kada sam se vratio, ništa više nije bilo isto.
Katarina preko noći više nije bila ista.

Godine su prošle kako sa pomislio da bi trebalo da stanem. Da ukočim i smirim se.
Godine su trebale da prođu da prihvatim da postoje ljudi koji me neće pitati šta sam i koliko zaradio. I čime se bavim. I zašto se time bavim.
Zašto sam otišao i ne volim da se vraćam.
Sada želim da se vraćam.
Želim da se vratim za stalno, ali videvši Kaću u restoranu kako zavodi, pomislio sam da je kasno.

Džaba bilo i novaca i iskustva, džaba bilo svega, ako ja nemam čemu to da donesem.
Džaba!
Adam je imao nekog. Ne nekog, već smotanu Emu, ženu koju smo skoro pa odmah svi zavoleli. Mene je kupila kada je uletela u kuću da trezni Saru, a meni naredila da joj skuvam kafu.
Kaća... Kaća me je oborila s nogu onog trena kada sam joj prvo video lice, pa tek onda noge. A ništa od toga nisam primetio veče pre, pazio sam na sestru.

Sada se sve promenilo.
Sara se vratila u grad, ponovo je profesor francuskog. Jezik ljubavi za devojku koja u ljubav ne veruje.
Svoju kuću je ustupila Kaći i istig trena me izbacila iz konbinacije. Morao sam da odem u stan koji je ranije koristio Adam, da slučajno be podlegnem iskušenju i Kaću naučim pameti.
A trebao je neko da je nauči pameti, da je nalupa po njenoj lepoj obloj guzici.
Da je nauči ponašanju, da ne zavodi dok igra. Da se ne uvija, da ne stenje.
Ne na tuđim rukama, samo na mojim!
A lepo je Ema jednom rekla, Kaća ne ostavlja, Kaća se bori.
Kaća se bori prljavo, jer znam da izgara da je dodirnem, a onda na podijumu za igru sklopi oči, pređe svojim rukama po gipkom telu i dozvoli prvom muškarcu pored da zapleše s njom.
Da mi pokaže šta gubim, čak i onda kada nije sto posto sigurna da je vidim.
Ali svakako oseća da sam tu...

"Aleksa, Sara ima nekih problema na poslu, zvala nas je", Adam me je probudio u cik zore.
U stvari, cik zore za mene koji sam krenuo na spavanje u sedam a Adam me budi u jedanaest.

"Samo da se obučem i krećem po tebe!"

"Ja sam već u putu do tebe, izašao sam s posla, oblači se!"

Dugo smo putovali. Nema ni stotinu kilometara, a opet kao da je na kraj sveta. Vreme je prolazilo u tišini, nismo bili raspoloženi ni reč da izustimo, naša je sestra bila u problemu!

"Šta se desilo?", vidim da je Sara crvena u licu, samo što ne prsne.

"Ako je pitati direktorku škole, ponašala sam se neprikladno, suknja mi je kratka, kosa nepristojna, nokti predugački...", nabraja, a ja na njoj vidim pantalone i košulju koje uvek nosi na poslu, nokte koje uvek ima isečene i kosu skupljenu u punđu.

"Ako pitamo tebe?", Adam je poznaje, tačno zna šta da pita.

"Onda da znate, odjebala sam profesora fizičkog, više puta. Sada me ganja i govori da mu se bacam na kurac!"

"Baš tim rečima?", unosim malo humora, tako bi zaista zvučalo da je rekao neki nabeđeni frajer.

"Ne baš, ali ta je poenta. Ja ga proganjam, a direktorka je spustila šape na njega."

Ovo mi se ne sviđa.
Gde god da sam radio poslednjih dvadeset godina pravilo je bilo nema romansi među zaposlenima. Ne bi trebalo da ih bude ni u školama. Velike sume inostrane kompanije odvajaju za takozvana seksualna uznemiravanja i odštete, ne znam koliko je spremna da plati direktorka gimnazije u ovom slučaju.

"I, zašto si nas zvala?"

"Njega", pokazuje glavom nalevo i lika dva sa dva "da propustite kroz šake, a mene vratite kući! I, da, daću otkaz!"

Adam prelazi rukom preko lica, ništa mu se ne sviđa, a meni pada na pamet ideja...

Polako se odaljavam od njih i krećem ka školi, ka direktorskoj kancelariji.
Žena, ne starija od Sare sedi za stolom, sekretarica joj nije tu...

"Dragana tako?", pitam i pokazujem niz bisera u osmehu. Nadam se da me ne uhvati grč u vilici.

"Da, ja sam", trepka i gleda me u oči, zatim klizi pogledom po mom telu.
Skinula me je, presvukla, skinula opet, pojebala i obukla sve u par sekundi.

Sedam na stolicu ispred nje i zavalim se. Puštam je da me posmatra dajući mi arsenal da je spalim...

"Pa, Dragana... Ja sam Aleksa. U mojoj firmi je iskustvo takvo da prvo moramo da vas upozorimo. Protiv škole će biti podneta prijava za seksualno uznemiravanje. Ne protiv profesora, već škole, dakle vas. Imate nešto da kažete?"

"Ona je neprofesionalna!"

"A vi ste zaljubljeni! Mi imamo dokate, a vi sramotu na svojim leđima. Očekujte advokata, bićemo u kontaku!", krenem da izlazim, pa se setim...

"Ako zaplašiš bilo kog od zaposlenih, ako se Sara oseti na sekund neprijatno na poslu, svima ću reći kako stenješ dok pušiš kurac, i kako voliš da primiš u dupe. Razumeš?"

Mislim da je od mene bilo dovoljno, ali ne!
Pogled na seronju koji je završio "fizičku kulturu" kako mi posmatra sestru kao kolačić me izluđuje!

Prođem pored njega i pljunem na pod. Govno se pljuje, a on je govno!

"Aleksa, moramo hitno nazad u grad. Telefon mi se ispraznio, a imao sam pozive od Andrije i Igora."

Pogledam svoj telefon, utišan je ali pozovi su tu. Nešto se desilo!

Mislim da je Adam umro u kolima jedno osam puta za četrdeset minuta koliko mi je trebalo da doletim nazad.
Mislim da je Sara postala najpobožnija, jer molila se svim svecima samo da je sve u redu.
Mislim da sam se izgubio, jer Andrija je jedino mogao da mi kaže da se Ema ne budi, da se žalila na glavobolju i da je u bolnici.
Mislim da smo svi shvatili koliko tek možemo da izgubimo, koliko je život u stvari nepredvidiv.

Dovezao sam nas pravo u bolnicu gde je rekao Andrija da je Ema primljena.
Katarina unezvereno šeta hodnikom, mlada lavica brani porodicu, a Sara... Sara jedino vidi Igora i u njegovom se naručju gubi.

Nama preostaje samo da čekamo...

"Nikolići?"

"Kažite doktore!", Kaća je pripravna i opravna.

"Koleginice, ona vam je majka tako?"

"Da i šta se dešava?"

"Gde vam je otac?", puta doktor i svi se gledamo međusobno. Otac?

"On je umro pre više od godine. Šta se dešava?"

"Ovaj... Emilija Nikolić he savršeno zdrava, ali izmorena. Treba joj odmora, mira i tišine. I dosta vitamina i minerala..."

"I, doktore, dokle mislite da tupite? Šta je s mojom majkom?", uživanje je slušati kako se svađa.

Lekar ju je povukao u stranu i nije mi se dopalo što je izdvaja, aki verujem da mora.
Kaća stavlja ruke na lice, zatim gleda u Adama, pa u mene. Pa u Adama.
Prilazi mi polako, prilazi mi oprezno i podiže se na prste.
Spušta usne na moj obraz i samo tiho kaže "Neka je sa srećom, striče"...

Ema je prespavala noć u bolnici pod striktnim nadzorom. Sara je sedela u Igorovom krilu, Katarina je propitivala svo osoblje o stanju svoje majke, a Adam je pokušavao da smisli kako saopštiti Andriji.
Ipak, da su stvari bile drugačije... Da je sve bilo drugačije...
Ali nije.
I mogao bih reći da sam srećan zbog toga.
Moj brat će postati otac...

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖
Za moje raspoloženje, kriva je frizura. Ovog puta me kuhinja nije udarila u glavu!

BegWhere stories live. Discover now