Pet

1.1K 94 15
                                    

Samo godinu dana ranije...
Eh, kada se setim kakva sam budala bila tih nekoliko godinu dana ranije kada sam stala između oca i sina i svojom ih krivicom posvađala.
Stavila sam nekog ko ne zaslužuje to u nezgodnu situaciju da bira i izabrao je po pravu, a ne po srcu. To me boli.
Petar je umro, a Mića mu mnogo toga nije oprostio...

"Misliš da me zna? Petre, stvarno misliš da Ema ne zna da je varaš?"

"Tebe to ne zanima!"

"Razvedi se od nje! Hajde, razvedi i pusti ženu da ima ponosa, ovako... Emilija ti je kućna pomoćnica, dadilja, pralja, švalja, ali ti nije žena! Razvedi se!"

"Nije tvoje da se mešaš!", vikao je na oca ne znajući da u kući nisu sami.

"Nisam te tako vaspitao! Ti nisi moj sin!"

Petar je izleteo iz očeve dnevne sobe ne videvši me na ulaznim vratima kuće.
Tih dana, postao je nežniji prema meni, ponovo moj Petar, ponovo onaj Petar kog sam volela. Ne Petar cimer, već Petar....
Ali, Mića više nije reč progovorio s njim.
Tih nekoliko dana, koliko mi je posvetio, ne samo da su me vratila u neka srećna vremena, već su mi dokazala da sam kreten.
Onaj, ogromni...

Stigli smo nešto posle ponoći. Kaća i ja smo naizmenično vozile, četiri sata vožnje je previše za jednog, tačnije za mene posle nekoliko piva, ali Kaća je majkin sin!
Staložena i prisebna u svakakvoj situaciji.
Parkiranog karavana pred Mićinom kućom, osećala sam se kao krivac.
Iako nije bila moja krivica što je Petar umro, moja je bila krivica što je Mića ostao sam...

"Ne idi tamo, mama!", Andrija me čita, dok Kaća traži ključeve kuće.
Mića je na žalost u bolnici.

"Nisam tamo! Samo posle svega čudno mi je da smo ovde. Čudno mi je što smo došli kod Miće, a nismo kod Radeta. To je caka. Andrija, nikada nemoj da budeš kreten prema svojoj deci!", našla sam i da popujem kada mi vreme i mesto nije.

Hodnik prostran, ukrašen slikama dece od pelena, preko koraka, prvih padova pa sve do trenutka kada...
Kada je sve u Mićinom životu prestalo, a Petar nestao.
Deca su otišla pravac u svoje sobe, namerno me ostavljajući da sedim sama u dnevnoj sobi.
Dali su mi mir iako je mir poslednje što mi treba.
Treba mi haos, treba mi buka, treba mi nešto da me promrda i otrgne od rupe u koji mogu da upadnem, ako se ne pokrenem.

Slika sa našeg venčanja.
Još uvek na istom mestu kao i pre dvadeset godina.
Nisam bila srećna mlada. Neka seta mi je prekrila lice, a Petar... On je svojom crnom kosom i tamnim pogledom delovao kao kosač, kao neko ko bi me za glavu skratio.
Zbog moje trudnoće, naterali su nas da se venčamo.
Sada sa ove vremenske distance, prosto se pitam da li ima još nešto dobro, osim Kaće i Andrije, a da je izniklo iz našeg braka?
Mislim da je odgovor da ne postoji ništa. Asolutno ništa!
Jedino zbog njih ne žalim.

"Treba da idemo kod tvog oca", rekla sam mu tiho, sa smeškom. Moj je muž tu preda mnom.

"Nemam ja oca, znaš? Nešto smo se posvađali!", ton mu je bio osoran, ali mi razlog nije rekao, iako sam sve bila čula.

"Šta god da u afektu kažeš ocu ili detetu je nebitno spram ljubavi koja je tu, uvek tu. Mislim da treba jedan drugom da oprostite svaku svađu", navodila sam vodu na tu vodenicu, nadajući se, o iskreno se nadajući da će se neke stvari uskoro promeniti na bolje. Već je bio onaj stari...

"Šta tebe briga za mog oca? Imaš svog, o njemu brini!", i divni muž je nestao, vratio se zapovednički Petar, onaj koji je bio moj sustanar.
Shvatila sam Mićine reči. Ja sam mu bila sve osim supruge.
Ja sam mu u stvari bila ništa.

"Miodrag Nikolić? Primljen je juče, u kojoj je sobi?", pitala sam sestru na prijemnom, ali ona kao da je udarila glavom. Ne zna gde je sletela pri tom padu.

"Ko?"

"Nikolić, Miodrag, sedamdeset i četiri godine infarkt miokarda, stent, primljen sa bolovima u grudima!", Kaća je ozbiljna, besna, Kaća je u svom fazonu.

"Treća soba levo, ali jedan po jedan..."

Šta bre jedan po jedan? Svo troje smo uleteli u sobu u kojoj je ležao Mića sa još trojicom muškaraca...

"Deco..."

"Ćuti, samo sa te vidimo. Neću da pitam kako si!", okrećem se oko sebe videvši da mu stavrno nije dobro.

"Ja? Ko momčić! Samo mi fali krilce i da odletim!", jedva priča, jedva diše, ali se opet šali, kao i uvek.

Odmahnem glavom uz komentar ništa ti ne fali ovde, a Mića mi se jedva smeši.
Neće dugo, prođe mi kroz glavu i pogledam tada Kaću i Andriju.
Pomerili su se u stranu, vole dedu, mog svekra, a volim ga i ja.

Polako prilaze, jedan po jedan i staju sa svake strane kreveta, uzimajući njegove već militave ruke u svoje šake.
Rekla bih da nemo plaču, ali Kaća ima osmeh, koji na žalost ne dolazi do očiju.
Bez reči, samo stoje i posmatraju se međusobno, to je bio neki njihov fazon, kao da imaju razvijenu telepatiju.
Andrija odgovara klimanjem glave i prvi se sklanja. Za njim i Kaća. Ostala sam u sobi samo ja...

"Odlazim mila."

"Hej, momčiću!"

"Moje je prošlo, Ema tvoje dolazi. Ne osuđuj sebe na samoću."

"Nisam sama, imam njih!", kimam ka deci, ali znam na šta Mića cilja.

"Moj sin je bio stoka. Žao mi je što tako kažem, ali nije bio dobar, to sam znao, a da je stoka shvatio sam kada je sahranjen. Imaš papire u fioci, sve će ti biti jasno..."

"Mićo, ne prevrćem ti po stvarima!"

"Ovog puta hoćeš. Idite sad, videćemo se ujutru", okreće glavu ka prozoru i znam da neće više da me trpi. Dosta i njemu mene.

Fioka, fioka, fioka...

Fioka u dnevnoj sobi, fioka njegovog radnog stola.

"Draga Ema. Kaća. Andrija. Ovde možete da vidite kopiju testamenta kojim sam razbaštinio svog sina i svu imovinu, a nema je mnogo, preneo na vas. Iako vam po pravu pripada, ne želim da Ljiljini rođaci se pojavljuju i preuzimaju bilo šta. Ona je sve meni poklonila, da bih ja to preneo na Petra, tako da je sada vaše. Takođe, ovde postoji još nekoliko dokumenata kojim potvrđujem da je moj sin stoka. Žao mi je, ali hteo sam da neke stvari rešim pre smrti, međutim ako deco moja ovo čitate, nisam.
Preneo sam određenu imovinu na Jelenu i njenu kćer. Njenu i Petrovu. Ne želim da se nakon moje smrti pojavi pred vratima i zahteva nešto što nema.
Ne želim da prolazite isto kao na Petrovoj sahrani.
Želim da budete rasterećeni, bezbrižni.
Želim vam samo najbolje, jer Emilija, dete moje... Ti si najviše propatila.
Čuvajte se.
S poštovanjem, Miodrag Nikolić..."

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖
I malo sam namignula!
Laku noć, čitamo se uskoro...

BegWaar verhalen tot leven komen. Ontdek het nu