Deset

735 90 20
                                    

"Molim te, kaži mi da si dobro!", Igor zabrinuto skucka pored mene, a ja ne mogu da se pokrenem.
Moj san je otišao u kurac!
Kurac!
Jeste, kurac!
Dok više ne postoji.
Trem je polomljen, sav pleksiglas upropašćen.
Srećom, onaj ko je načinio štetu pucao je na stvari koje se daju popraviti, ali... Nemam više novca!
Dok jeste spaljen, ali znam da se može napraviti, ostalo... Malo teže!

"Dobro sam. Valjda", stojim pored jezera i blenem.
Ne znam gde sam.

"Momci su radili jutros, pa svi otišli na pauzu. Kada su se vratili oko jedan, videli su gust dim i pozvali vatrogasce. Niko ništa video, a ni čuo..."

"Nije bitno, Igore. Stvarno nije. To je to, radove obustavljam dok ne bude nekog novca, dakle, tabla s imenom hotel restorana biće još u podrumu."

"Ali ostalo je funkcionalno. Ostalo je još samo da se počisti i možeš da se useliš", stao je pored mene, spustio ruku preko mog ramena i napokon ućutao.

Ćutali smo oboje, jer reči nije bilo.
Kako da me uteši?
Nikako!
Šta da mi kaže?
Ništa...

Sara i Kaća su došle ubrzo za mnom, Aleksa ih je dovezao. Sav mamurluk je nestao iz njih dve kada su videle lom koji treba pokupiti.

"Profili su neoštećeni, samo pleksiglas", čujem Aleksu koji nešto šušori sa Sarom.

"Jesu neoštećeni, ali pravim pauzu", skoro da sam nezainteresovana, ali mi Sara privlači pažnju.
Igorova ruka na mom ramenu, to je ono što je peče.
Sklanjam se brzo, pravim distancu koja mi sada zaista ne treba i privlačim Kaću u zagrljaj. Treba mi taj zagrljaj.
Igor, Kaća, Andrija ili Sara, nije bitno, treba neko da me zagrli.

"Mama, mesec dana pravimo pauzi, a zatim se selimo ovde. Nema odlaganja, ovi nam je svima potrebno", znam da je u pravu.
Ona je moja kćer, ona zna sve.

Lagano se penjem sada već čvršćim stepenicama šutirajući komadiće pleksiglasa koji su otpali s profila. Neko se lepo potrudio, jer pleksiglas se ne lomi lako, a ovaj je sav izudaran.
Skidam ono to je zaostalo, na usnama skupljam suze koje više ne mogu da zadržim u sebi i gutam. Jednostavno, koliko god da mi je grlo, koliki god odžak bio, mora da se zapuši na kraju.

Sledeće što znam, Aleksa stoji pored mene i u ruci drži limenku piva, verovatno mu je Igor ili Kaća dala.

"Nije mi potrebno sada. Sada mi treba gužva, tako da... Svi metle u šake i krećemo s čišćenjem, posle pravimo žurku!", brišem nadlakticom slinav nos, te iste sline razmazujem po majici i teram dalje.
Jebem mu, pa progurala sam gore stvari, mogu valjda i jedno vandalizivanje?

Majstori su nestali. Otišli. Isparili.
U stvari, Igor ih je lepo ispratio, doneo metle i metlice za sve, u međuvremenu svako malo telefonirao.
Sara ga je čežnjivo posmatrala, a zatim, se kao luda smejala.
Kaća je s druge strane bila i više nego ćutljiva.
Zabrinjavajuće ćutljiva sve vreme.

Ubrzo, nas petoro smo bili samo deo ljudi koji se našao na tremu, jer Andrija se pojavio i doveo nekoliko drugara. I njihove roditelje. I još neke prijatelje.
Ubrzo, nije nas bilo ni pet, ni petnaest, u kući, na tremu, u prostranom dvorištu bila je prava mala vojska predvođena autoritetom Alekse i domišljatošću Igora.
I svi su radili nešto, popravljali nešto, sklanjali nešto...
I kako je vreme odmicalo, shvatila sam da se odavno nisam osetila ovako dobro, jer iako ne poznajem nikog od njih, svi su oni došli da mi se nađu. Da mi pomognu, meni, ženi koja je pobegla od ljudi i gužve.

"Ostalo je samo da se izbaci ovo što smo spakovali u džakove."

"Znam, Andrija. Gde je Kaća?"

"Nestala sa Sarom. Mislim da traže onaj sto koji su koristili majstori."

Okrećem se u krug, Sare i Kaće zaista nema, nema ni Alekse, a Igoru hvala Bogu, telefon viri iz uha!

"A sad... Muzika!"

Ugledam Aleksu na tremu i onako znojava, prašnjava i smrdljiva poželim da skočim na njega i izljubim ga!
Iz kuće je izneo mini liniju koju sam ostavila radnici da slušaju muziku ili šta već, i mačovao se sa kablovima. Kao da se rve sa anakondom, e, tako je izgledalo prebadanje produžnih kablova za struju.

"I stiga je klopa!", s druge strane bombarduje me Igor i jednostavno spustim guzicu na travu.
Upravo sam poražena.
Ako sam sat vremena ranije bila srećna, sada ne znam kako da definišem osećaj koji me opseda.

Ovi me ljudi znaju izizetno kratko, neki me danas vide prvi put, a već... O, Bože, pomažu mi!

Andrija i još dva klinca su zapalili vatru, Sara i Kaća su postavile sto i Igor je kogao da postavi sve što je ketering dostavio.

"Komšinice, što se pleksiglasa tiče..."

"Stanko, tako? Jebeš pleksiglas, bitno je da niko nije stradao. Zamisli da je neko bio tu?", zaista, zamišljam šta da je taj neko povredio nekog od radnika?

"S tim u vezi... Ja sam dobavljač pleksiglasa, daću ti na rate, a moja žena je policajac, ona će da se zauzme za ovu monstruoznost!", žena kratke crne kose klima glavim i vidim ozbiljnost i  odlučnost u oboma.

Primetim curicu nekih petnaest, šesnaest godina kako se stidljivo krije iza njih, ali vidim i Andriju kako pokušava da je opusti.
Hm, nekako mi deluje da ova varošica ima magične moći?
Kaća šacuje Aleksu, Andrija muva komšiče, a ja jurim nepoznatog?

Ili nepoznati juri mene, pomislim na trenutak kada vidim smrt zgodnog muškarca kako nam prilazi.
Malo duža crna kosa, crbžna majica razvučena preko grudi preti da pukne po avovima, farmerice i duboke patike.
Prolazi rukom kroz kosu, naočare za sunce mu stoje okačene za okovratnik, šeta kao po modnoj pisti, a ja osetim kako mi neko tutka salvetu u ruke.
Na sekund skrenem pohled ka Andriji koji mi pokazuje prstom da balavim, ali samo ga ja vidim.
Osetim tu balu, pa se brže bolje obrišem....

"Danas je ovde bio požar, sada vidim da se ponovo igrate vatrom!"

"Danas je ovde bilo svačega, ne bih znala na šta tačno da obratim pažnju!", odvraćam mu podbočena u pozi šta mi možeš i nemam nameru da skrenem više pogled.
Momak izgleda pakleno!
I piletina je!

Niko nije obraćao pažnju na nas dvoje.
On je stvaran i izgleda skoro identično kao što je izgledao noćas, kada sam ga videla u kafiću.
On je stvaran i razliva kez na usnama, upravo onakav kakav sam ja imala.
Dođe mi da ga pojedem!

"Adame, stigao si!"

Sara nam se suludo brzo približi, Adam, prvi greh svake žene je podigne i zavrti oko svoje ose.

"Naravno da jesam! Aleksa mi je javio pre nekih sat vremena, ali smena mi se nije završila!"

Naravno da su se poznavali. I naravno da je on neko njoj bitan jer, pod jedan ne bi mogao da mi da ključeve kuće, pod dva svakako ne bi mogao da spava u njenoj kući.
Malo sam se snuždila, ali moje razočarenje je kratkog daha!

"Adame! Da te upoznam, ovo je Ema, Sarina komšinica, Ema, ovo je Adam moj stariji brat!"

O, brate!
Tooo, brate!
Aleksa, upravo ti se zaklinjem na večnu ljubav i u ovom trenutku te volim više nego Igora...

"Drago mi je, upoznali smo se, doduše ne ovako zvanično kada sam uzela ključ kuće! Ćao, ja sam mama Ema!", shvatim šta sam rekla, ali neka ide život!

"Pa, Ema... Svakako te mogu zvati mama", približi mi se opasno blizu i tek onda nastavi "Ali samo u određenoj situaciji...", pogladi me po ruci, a ja se topim. 

Adame, Adame, tako bih volela da sam tvoja Eva....

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖
Drugari, jedva da sam uspela!
Laku noć i Adamske snove želi vam vaša Ikac...

BegWhere stories live. Discover now