Dvadeset i tri

786 97 13
                                    

Kada sam se pre skoro godinu dana vukla poput kišne gliste stazama svog života u potrazi za nečim što bi me otrglo od rupe bez dna popunjene katranom, nisam bila spremna na sve ostalo što je donela moja odluka.
Nisam bila, tada, spremna da svoj mir i igranje CoD-ja zamenim apsolutnom gužvom.
Onda, onda se jednostavno javila iskrica koja je zapalila kanapče i ideja se rodila.
Beg nije bila idealna ideja, ali prekid sa svim i svima koji su mi u prošlosti nešto  značili ili bili makar samo slučajni prolaznici u mom životu, bila je najbolja ideja.
Još bolja ideja je bila da prokleti novac koji moj pokojni muž nije prokockao na pokeru uložim u nešto što će možda doneti budućnost mojoj deci, a možda propasti u pokušaju.
Ali barem neću biti zapamćena kao ona žena koja je glavu zabila u pesak i ćutala, gutala, pravila se glupa.
Ne, biću ona koja je pokušala.
A po svemu sudeći i uspela.

Jesen i zimu sam provela pod staklenim zvonom u ugodnom izležavanju u toplini jedne kuće koja je predviđena bila za porodicu.
Još uvek sam sa svojim sinom, jer kćer me je napustila, sram je bilo, živela u iznajmljenoj kući. Katarina bi rekla, da im u svakom trenutku budem na oku. Da budem na par metara, a ne pet kilometara od nje. Ona je još uvek sama živela u Sarinoj kući, čekajući vikende da se Sara vrati s posla, da se pošteno isplaču.

Andrija je bio i ostao najbitniji muškarac u mom životu, a tako se i ponašao. Zaštitnički.
Iako je polako i sam širio krila, nije bilo trena da nije osluškivao kakve su moje potrebe.
Mona, ona se jadnica skoro pa preselila kod nas. Pod izgovorim najboljih drugova, provodili su svo svoje slobodno vreme zajedno, ili u osami Andrijine sobe, ju sram ih bilo, ili meni praveći društvo.

Adam je opet, bio Adam.
Prvi greh svake žene.
Pažljiv muškarac, još pažljiviji partner.
Dobar primer i najvažnije, pravičan. Andrija mu nije dozvolio sa me oženi, ne dok se ne porodim ili kako je rekao druga opcija je da se preselimo u našu kuću na jezeru.
Nisu postigli koncenzus.
Iako je kuća na jezeru bila završena, sposobna da prihvati posetioce i zimi, ne samo leti, usled moje trudnoće bilo je nemoguće preseliti se tamo.
Tako, da kog god pitali, Adam i ja smo živeli u grehu i bludu.
A bludničili smo samo u mislima, pošto je lekar sa diplomom dopisnog kursa izjavio da seks savršeno nije zdrav u trudnoći.
I koga će da slušaju? Mene s potrebom ili njega sa diplomom?
Naravno, ostala sam na suvom!

Sa prvim znacima proleća, više nisam mirovala.
Iako mi je termin porođaja bio juli, onaj isti mesec kada sam prvi put pustila Adama u svoj svet, imala sam utisak da ću pući daleko pre toga.
Jana me je hranila obiljem domaće kuvane hrane, a Igor me razvozio svuda redom. Nije bilo teorije da prošetam, čak ni dvorištem.
Čim se sunce pojavilo kroz prozor, poput Adama i sama sam se iskrala iz kuće, uzela taksi i otila pravo ka svom "Hotelu za beg".

U punom sjaju prolećnog sunca, smrekice posađene s jeseni doživele su da budu okupane prolećnom rosom. Dok je borova šuma s jedne strane štitila kuću, s druge strane me dozivala da je bliže ispitam. Možda sam uspela jednom ili dva puta da se tuda prošetam, a sada sam želela da se u njoj izgubim. Makar na dva sata i sklonim se od svih.

I prijalo mi je sedenje na oborenom drvetu. I češkanje stomaka i samo gledanje u jednu tačku. Prijala mi je samoća u kojoj sam uživala i rekapitulirala ceo svoj život.
Od a do š.
Ali u mojoj rekapitulaciji mibilni telefon je rušio idilu!

"Hoćeš da mi kažeš gde si, ili da šaljem patrolu da te traži?"

"Ti znaš da je to zloupotreba položaja?"

"Ti znaš da si trudna? Koliko znam, sklona si nezgodama, spaljuješ i potapaš, ne bi me čudilo da napraviš neko sranje samim tim što si budna!"

"Jana, otišla sam u šetnju i pozvaću Adama ili Igora kada rešim da dođem kući."

"Ema..", režala je s druge strane, ali prekinula sam joj vezu.
Ona će meni napravim sranje čim otvorim oči!

Ne, sranje sam napravila davno, ovo je moj ispravni, novi početak.

Pred Novu godinu je bilo ročište vezano za ostavinski postupak pokojnog Miodraga Nikolića. Mogla sam da se pojavim na ročištu, ali nisam. Dejan Jocić je imao sva ovlašćenja, a već je imao testament u rukama.
Čista situacija što se postupka tiče, ali ne i čista kada je Jelena u pitanju. U dva navrata je pokušavala da poništi testament, prvo se pozivala na Mićinu uračunjivost, čudno, čoveka je videla možda tri puta, a drugi put je insistirala da njena kćer nije dobila očevinu.
Treći put kada je bilo zakazano ročište, namužila sam se i prešla tih četiristotine kilometara kako bih je pljunula u lice.
Ispostavilo se da je kao ljubavnica čak bolje prošla od dece i mene. Ona nije vraćala Petrove kockarske dugove, dobila je čistu lovu.
Naravno, pošto se nije postigao dogovor u prva dva ročišta, notar je prebacio predmet na sud, sudoja pogledao nju, pogledao mene, pročitao dokumenta i presudio.
Mila je dobila neku novčanu nadoknadu, kao dedovinu i očevinu, a vlasnik nekretnina, za koje nisam ni znala da postoje i još dva štedna računa postala sam ja.
Prvo testamentom, a zatim i dokazima da je Milino nasledstvo ispoštovano.
Da li sam bila zadovoljna ishodom?
Ne.
Da li sam bila srećna?
Nisam.
Ni jedna nekretnina, ma ni sve tri koje sam dobila i sva novčana sredstva nisu bila dovoljna da zaboravim poniženje.
Da li sam se bunila?
Nisam.
Ali Jelena jeste, a to je postao njen i samo njen problem.
Po pobuni u stomaku i žabama koje su razvile hor, znala sam da je podne blizu, nisam morala da pogledam na sat, bila sam gladna.
A šuma je bila savršena.
Opojna.
I gusta.
I naravno da sam se izgubila!
Jednostavno ne znam gde se nalazim, jedino mi kroz glavu prolazi da sam Crvenkapica nekom vuku.

Okrećem se oko svoje ose, drastično dezorjentisana i smatram da je moj ponos sada na zadnjem mestu. Moram da pozovem Janu!

"Pa, već si se umorila?"

"Zaprvo, izgubila sam se. U šumi sam kod jezera i nemam pojma gde se u stvari nalazim..."

Tajac. S druge strane se ne čuje više ni glas, osim glupavog tu-tu ništa ne čujem.

Ne čujem ništa do otkucaja svog srca koje kuca u ritmu straha, dok me znoj obliva.
Hladno je, šuma je mračna i vlažna, hladno mi je, ali se i znojim.
Pokušam polako da se vratim putem kojim sam došla, ali oko mene sve izgleda sablasno isto!

"Emilija!"
"Emilija!"

Čujem glasove, čujem Janu, čujem Aleksu i mislim da nazirem Aleksinu žutu jaknu.
Krećem ka njemu, ka glasu koji čujem, ali vlažno tlo i iglice opale sa borova... Moja guzica blisko upoznaje tvrdo tlo.

"Stvarno si zrela za batine!"

"Boli me dupe, ali stvarno!", trljam krišku guzice dok me Aleksa podiže držeći me pod pazuhama i uzdiše.

"Teška si kao krava! Uskoro ćeš biti kit, pa Godzila! Tada kad lupiš dupetom, potres mogu da osete i u Japanu!"

Nije mi prijatna ova zajebancija, jer šala svakako nije, ali sam zaslužila. Bolje i ovako nego da me stavrno neko nalema.

Aleksa me nosi u naručju prema Janinom glasu, a ja ne mogu a da se ne zapitam zašto ga sve ređe viđam. Retko svrati i kada svrati dođe na kratko. Odveze me i doveze kući, ako Igor ne može, ali već duže vreme nismo onako opušteno sedeli i pili kafu, pošto mi pivo davno ne daju.

"Ostaješ na ručku? Jana je kuvala?", pitam ga kada me doveze do kuće.

"Ne mogu, srećice. Imam posla", pogled mu beži ka Sarinoj, Kaćinoj kući i neko neraspoloženje se javlja. Znam da nije ravnodušan prema Katarini, ali nije na meni da ga rasvestim.

"Ni meni za ljubav? Adam treba uskoro da stigne..."

"Srećice, neću da budem živi zid kad dođe. Da se na mene ljuti, ne, ne! Lepo ćeš da prihvatiš kritiku i da zapamtiš, nigde sama...", uzdiše, ljubi me u čelo i miluje stomak, a odmah zatim me i ostavlja samu.

Katarina ćuti, Aleksa ćuti! Jedino mi preostaje Sara, ako i ona bude ćutala, naljutiću se na njih!
Pozovem Saru, znam kada ima nastavu i čekam da se javi.
Ali nje nema.
Pozovem još jednom i javlja mi se veoma poznat muški glas...

"Jel sve u redu?", pita iz topa.

"Jeste, a ja sam pogrešila broj. Zvala sam Adama", lažem i smejem se, zatim prekidam poziv.

Šta sam propustila?
Verovatno svašta, a vikedn pred nama moraću dobro da iskoristim...

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖

BegWhere stories live. Discover now