Četrnaest

711 90 24
                                    

Moje noći postale su zanimljive. Moja jutra ispunjena zagrljajima.
Kao lopov iskradao se svako jutro, svake večeri u krevetu me dočekivao.
Da li je bio stvaran?
Jeste.
Da li sam želela da prestane?
Ne.
Znala sam kako se zove, odakle je, ali o njemu apsolutno ništa drugo nisam znala.
Da li sam želela da saznam?
I te kako!

"Kafa?", oećam njen miris i podižem da sednem kraj izglavlja.
Kaća mi je kafu unela u sobu i sela do mene.

"Večeras izlazimo."

"Lepo se provedite!"

"Izlazimo, znači i ti izlaziš. Pleksiglas je postavljen, dok popravljen, nema više izgovora."

"Nisu izgovori, Kaća..."

"Jesu. I ne brini, ako izađeš ne menja se stanje, vatrogasac će ponovo da te dočeka ovde."

Po prirodi sam jedino otvorena sa svojom decom, ali pitanje seksa se nikada nije postavilo javno. Zašto? Seks se podrazumevao u bračnoj zajednici i bila sam udata za njihovog oca. Sada nisam. Sada imam tipa koji me posećuje u krevetu.
Sada se stidim da pričam sa svojom ćerkom.

Zarežim na nju, neću da joj dam do znanja da je u pravu, a i stvarno, zaslužili smo!
Zaslužila sam malo predaha.
Stanko je završio oko pleksiglasa sav posao, organizovao radnike i plaćanje, Igor ispozivao nekolicinu majstora da naprave nova ojačanja na doku i postave dok, moje je bilo samo da šefujem.
I distacljam hranu iz pekare ili ono što spreme Jana i Mona. I Sara i Kaća. Meni je strogo zabranjeno da priđem šporetu od kako sam spalila tiganj.

"Slušaj", srknula je kafu, "Pretvaraš Adama u Petra. Funkcija samo u krevetu. On je obazriv prema tebi, prema nama. Svi znamo da se šunja, da dolazi i odlazi, ali ga niko nije video. Ni mi ni komšije. Ali znamo. On poštuje tebe, nas. Mama...Kaži čoveku da nareže ključ i uđe kao svaki normalan muškarac!"

E, kad mi kafa nije presela!
Da uđe kao svaki normalan muškarac, još pomera obrve gore dole?

"Mhm, hoću..."

"Mama! Nisi dete. Znaš kako se veze održavaju zar ne? Nije samo idemo levo, desno, gore dole, od pozadi! Veza se gradi!"

"Nemam ja pojma šta su veze! I kako se grade, Kaća! Upoznala dam Petra, zaljubila se, valjda, zabavljali se, valjda, napravili tebe i venčali se! Tu se svo moje pojmenje veza završava! Tu! Ne znam šta je to poverenje, ne znam šta je to vezivanje. Ne znam, znam samo za obaveze, a prava sam naučila kasnije."

"I sad skapaj, a? Tvoje je prošlo, a? Da te obavestim nešto, nije! Lidija, sećaš se nje? Četiri godine starija od tebe?"

"Kakve veze ima Lidija?", setim se zaklete usedelice svojom odlukom, uvek je govorila da su prinčevu na belom konju tu, samo da ih konji zaklanjaju.

"Porodila se prošle nedelje. Majko, našla je svoju sreću, a sada se porodila. Četrdeset i četiri godine, mama! Ne moraš baš da rodiš, ali svakako Petar nije bio tvoja sreća..."

Jedno je u životu kada te slučajno spuca saksija u glavu, a sasvim je drugačije kada te rođeno dete udaru macolom u istu. Istina koju ne vidiš i ona koju ne želiš da vidiš su sasvim različite. Neke ne vidimo jer ih ne razumemo, ove druge ne želimo da shvatimo. Ko zna gde je moja srodna duša, što bi slepi romantik u meni rekao, ali meni je bila potrebna suva realnost koju je Kaća istresla.
Prestala sam da živim, ja sam preživljavala. Dvadeset godina.
Da li se kajem, ponovo se pitam.
Zbog njih, ne, nikada...

"Ali ja vam večeras ne trebam", okrećem priču, skkanjam fokus sa prolosti i idem ka budućnosti.

"Večeras ti progledam kroz prste, možda. Ali sutra je subota i Nina, sećaš se nje? Jedna od Sarinih? Slavi rođendan i sutra izlazimo zajedno..."

BegWhere stories live. Discover now