Šest

730 92 16
                                    

Kasno je.
Znala sam sa neće doći kući, baš kao što je to ranije radio.
Moj suprug Petar se vratio svojim starim navikama i to mi je bilo jasno.
Još mi je jasnije da me Mića sažaljeva. Bog dušu Ljiljani da prosti, ona me je mrzela do zadnjeg dana, žao mi je što me nije mrzela više, jače, da me natera da odem pre nego što sebe ovoliko ponizim.
Spremna da će sve biti kao nekad, oberučke sam prihvatala Petrove nežnosti, nadala sam se da je shvatio, ali ne!
Nije.
Nisam mu dovoljna...
Kasno je.
Telefon kasno uveče retko zvoni.
Majku nemam da me zove, oca i ne računam odavno, deca su mi na broju, Kaća u provodu, Andrija igra sony sa komšijom.
Kasno je, a telefon zvoni...

"Da, molim?"

"Emilija Nikolić?"

"Da, ja sam..."

"Desila se nesreća..."

Nošena ne znam ni ja kakvom energijom trčala sam do intenzivne, nekako uspevši da dobijem Kaću.
Ona je obećala da će me sačekati ispred same zgrade, jer ne znamo Ko je imao nesreću. Nisam stigla da čujem, moj se um postarao da nekoliko sekundi i ne znam za sebe.

"Polako mama."

"Polako..."

Nešto van grada, Petar je probio bankinu.
Ne znam ni gde ni kako, još manje kad, ali znam da se survao automobilom i izdahnuo na putu do bolnice.
Kamiondžija koji je vozio iza njega je video nesreću i odmah pozvao hitnu pomoć.

Dva dana kasnije, Petra smo sahranili.
Pop je pevao opelo, svi su bili tužni, svi su bili polomljeni, a ja sam bila nekako ravnodušna.
Nisam bila sigurna šta treba da osećam, još manje, kako da se ponašam.
Ucviljena udovica je stajala nekoliko koraka iza mene.
Devojka duge crne kose, obučena u crnu haljinu sa crnom maramom na glavi, plakala je koliko i cela familija.

"Zbogom, Petre!", rekla sam ostavši među poslednjima pored rake.
Međutim, Jelena je prišla i time pogoršala sve.
Smučila sam se samoj sebi, znajući da poslednjih pet godina ona greje posltelju mom mužu.
Zgadila sam se samoj sebi jer sam bila glupa i naivan, verujući na žalost u bajku.
Povraćalo mi se od same pomisli na sve njih koji su me sažaljevali, koji su znali, a ćutali, ne rekavši mi ni jednom istinu.
Onu koju sam u stvari i sama znala.
Petar i ja smo odavno prestali da budemo mi.

"Da si samo bila manje sebična!", čujem je kako govori kroz jecaje.

"Ili da si ti bila pametnija? Hoćeš poslednji udarac, zar ne?", pitala sam je podlo, "Ako hoćeš, onda se spremi. Kada zavriši sa tobom, svaki put kada završi sa tobom on se meni vrati."

Nije mi se vraćao, ali zar ona to mora da zna?
Ako je imala smelosti da se pojavi na sahrani mog muža, onda treba da ima hrabrosti da istrpi i ono što joj kao ljubavnici sleduje.
Prezir.
Ja sam bila prlaja, švalja, dadilja, kuvarica, klozetarka.
Bila sam sve, samo ne supruga...

"Emilija Nikolić?", telefon je neumorno zvonio, vraćajući me iz teške prošlosti u surovu realnost.

"Da, recite?"

"Miodrag Nikolić je preminuo, primite naše iskreno saučešće..."

Mića je preminuo. Masovni srčani udar je bio presudan za sve.
Za sobom je ostavio sređene račune i anulirano stanje.
Nije želeo da se ponovo skrivam od cele familije i njihovih sažaljivih komentara.
Mića je otišao dostojanstveno, a ne kao njegov sin, svesno, bez tragova kočenja pravo u provaliju.

"Možeš li mama?"

"Deda Mića je sve sredio. Ostavio je testament kojim imenuje tebe i Andriju za naslednike i određenu imovinu prebacuje na neku Milu..."

"Da, čula sam za tu Milu. Dvogodišnja devojčica. Mama, ona nije kriva."

"Nije. Ali nismo ni mi, već njena mama Jelena..."

Kaća i Andrija su bili dovoljno pametni da shvate zašto se nismo pojavili na ostavinskoj nakon Petrove smrti, već poslali pisanu formu da se prihvatamo svojih prava i obaveza.
Mića je tako savetovao.
Mića je znao da može biti gadno, napeto i moglo bi se reći užasno.
Jelenu smo tada izbegli, sada možda i ne uspemo.

Tada znam da mi je bio potreban beg, sada, sada mi već treba zaključak.

Tri dana sam provela ni na nebu, ni na zemlji. Tri dana sam letela kao uključena u turbo pogon završavajući sve što je potrebno oko sahrane, zatim i parastosa.
Četvrti dan, pala sam od umora, iscrpljenosti, želeći da nikada nisam morala da upoznam grobljanski sistem rada.
Peti dan sam poželela da nestanem, ponovo pobegnem, ali nisu sve moje obaveze izvršene...

"Kako stoje stvari, Miodrag je imao testament. Ne moramo da čekamo nikakve ostavine i presude, ne osporavamo testament, samo želimo da idemo dalje!"

"Druga strana osporava testament!"

"Koja druga strana?"

"Majka vanbračnog deteta tvog muža, Ema. Ona traži prava za dete."

"Ona je podmirena!"

"Traži jednako."

"Ja tražim da dokaže da je dete Petrovo. Neka dokaže i dobiće mimo Mićine želje, trećinu!"

"Znaš da je nemoguće. Trećina. Može da tuži na sudu, ali neće dobiti. Što se vas tiče čisto je, ali ona ima šansu samo da oteže"

Shvatila sam svaku reč, ali ne shvatam šta nagoni čoveka da bude govno?
Možda sam i ja doprinela da se tako ponaša, ipak sam se prema njoj postavila kao prema ljubavnici. Da nisam možda trebala da je zagrlim i tešim?
Ima valjda mamu i tatu, nek je teše, ja nisam imala ko mene da uteši, a tešila sam svoju decu.

"Mama, Knežević pita da li dozvoljavaš da napravi neku izmenu sa tremom?", Kaća nevaspitano prekida advokata Jocića i mene u razgovoru, pa je gledam kao da je pala s Marsa.

"Zove na mobilni, treći put! Odobravaš ili ne?"

"Neka radi šta hoće!", odgovaram da ih sve skinem s dnevnog reda, jer testament je testament, a bezobrazluk je treći padež!

"Šta mogu da uradim za svoju decu?"

"Da se ne sekiraš, za početak. Jelenu i njenu ćerku ću ja da sredim, tvoje je da se ne sekiraš."

Kao pravnik, doduše jedan koji je odavno ispao iz tokova radnje, znala sam šta moj kolega sa fakulteta govori, ali sam isto i sumnjala, jer uvek postoji neki presedan.
Takođe, znala sam i da moj život više nije ovde, ali nikeo ne kaže da se Andrija ili Kaća ne bi nekada vratili kući.
Stan u kome smo živeli kao porodica banka je oduzela.
Polovina!
Polovina iznosa stana je bila potrebna da se neki Petrovi dugovi namire.
Kakvi?
Nisam saznala, Mića se potrudio!
Natezao se sa bankom, advokatima, svima, trudeći se oko nas, ja sam samo znala kolika je tačka na zidu preko puta troseda na kom sam dane provodila.
Onda, ta je tačka nestala i mogla sam reći da sam progledala.

Imala sam osam godina kada je moja majka preminula.
Miraždžika, jedina ćerka u roditelja, pored dva brata dobila je znatno imanje.
To je imanje pokušao moj otac da otuđi, ali mu baba i deda nisu dozvolili.
Ali, mnogo godina kasnije, pokupila sam svu majkovinu na koju Rade nije stavio svoje šape, pokupila novac od polovine nekada porodičnog doma i otisnula se u pizdu materinu vodeći svoju decu sa sobom.
Pobegla sam od svih.
I svakog!
Moj beg, moj je spas...

"Majko? Uplatila sam stanarinu za naredni mesec."

"Ako si! Sutra se vraćamo kući!"

Na hartiji pronađenoj u Mićinoj dnevnoj sobi napisala sam ovlašćenje. To sam znala da sročim u pola noći.
Deca su se potpisala, te sam sve papire, kao i Mićinu poslednju želju predala Jociću, da sredi, da završi.

Nisam imala želje, a ni volje da se bakćem sa svima njima, imala sam potrebu da odem kući.
Tamo, gde borova šuma me čuva, a jezero mi daje mogućnost.
Tamo, gde će zaprvo početi moj život...

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖

BegWhere stories live. Discover now