Sedam

694 86 3
                                    

Ne verujem svojim očima!
Stojim pred samim tremom svog sna i ne verujem u ono što vidim!
Eh, zemljo, progutaj me, dobro me sažvaći i pljuni na Aljasku, u onaj trougao o kome pričaju, da me tamo stisne neki mrki medved, grizli, ma bilo šta i vrati me stvoritelju!

"Ne sviđa ti se?"

"Igore, odakle ti ideja..."

"Zvao sam te, rekla si radi šta hoćeš!"

"Ali nemam para da platim ovo, ovo.. Šta god ovo bilo!"

I verujem da je preskupo!

Trem nije izgubio svoj prvobitni izgled, ali više ne liči na ogromnu terasu sa stolicom za ljuljanje i garniturom od pruća.
Sada, opkoljena pleksiglasom sa svih strana, izgleda kao luksuzni restoran i to na otvorenom.
Svaki se zid skida, to je konstrukcija aluminijuma i drveta, sve je tako lepo ukrojeno, sve je tako elegantno, sve je skupo!

"Preduzimač je pokušao malo da te zavrne. Ukapirao sam dok sam obilazio radove", spušta glavu i kao da se stidi.
Nisam mu tražila da nadgleda radove... "Nije hteo da vrati novac, dakle, morao je da ispoštuje sve što je naplatio. Tako... Dobila si trem!"

Trljam čelo. Trljam, jer ponovo neko pokušava da me prevari.
Dal sam magnet za budale, ili šta sam?
Muž, ljubavnica, preduzimač...
Eh, Kneže, Kneže, od svih ljigavaca ti ispade suv kao barut!

"Dobro, dobila sam trem! Treba mi minut...", kažem više za sebe, pa požurim ka kuhinji i frižideru u kom znam da ima piva.
Limenke?
Napunila sam frižider flašama, sada zatičem limenke.
Kuhinja?
Ovo nije kuhinja kakva je bila pre pet dana, kada sam je...

"Koliko nas nije bilo?"

"Ukupno sedam dana."

"I ti si sredio trem, preuredio moju zamisao kuhinje i... Šta si još uradio? Imam jebeni šank i jebeno ostrvo u kuhinji! Koj' kurac će mi ostrvo?"

"Hej, to je samo kozmetika, stavi saksije na ostrvo, zabole me! Stvarno si klasična žena, odrao te preduzimač! Sredio sam dok, videćeš...", natežem limenku, stvarno mi treba pivo.
Ma treba mi i rakija, jebem mu!

"Hvala ti", govorim tiho i uvlačim mu se u zagrljaj.

Ne, još uvek ništa.
Knez i ja ne idemo jedno iz drugo, nikako. Možemo da pecamo, da pijemo, da se smejemo, ali ne... Nema onog nečeg da se osetim posebno u njegovom naručju.
Ljubi me u potiljak, jer sam nos zagnjurila u njegovu majicu.
Poljubac je prilično labav, nežan, bezličan, a opet prijateljski.

"Nema na čemu. Uzgred, moje saučešće u boli, shvatio sam da ti je bio drugi otac."

"Bio mi je i otac i svekar i prijatelj", tužna sam jer ga nema, srećna što znam da je jedna takva osoba hodala ovom zemljom.

Verovatno bih se iugubila u potpunosti, ali Kaća mi ne da.
Nervozno cupka pored nas, kao da svojim prisustvom opominje.

Nisam sigurna da su Kaća i Andrija dovoljno odrasli kako bi shvatili da mama može imati drugog muškaraca u životu. Takođe, mislim da im se ni ideja ne bi dopala.
Tata, tate su drugi pojam, kako dečacima tako i devojčicama, mislim da im je ideja Jelene i male Mile nije bila strana.
Opet, pomisao da bi mama možda imala drugog čiku u svom životu... Eh...
Oni su, bez obzira na svoje godine, i dalje mamina mala deca!

"Da, Kaća?"

"Čula sam se sa Sarom, želi da te upozna kada odemo kući!"

"Sara ko?", koristim taj klinački sleng, čula sam od njih.

"Sara, vlasnik kuće u kojoj živiš? Emilija, imaš li pojma od koga si iznajmila kuću?"

Sležem ramena, sada gledam naizmenično u Igora i Kaću, i ne verujem.
Zar kuću nisam iznajmila od jednog seksi, opakog, smeđeg lika, koji je pospano otvorio vrata?

"Nemam pojma, izgleda! Kuća mi se svidela!", verovatno izgledam kao dete sa prstom u kanti eurokrema, uhvaćena u svojoj gluposti.

"Sara, mama. Zove se Sara..."

A kako se zove onaj slatkiš, onda? Gospodin Sara?

Igor me ispraća do doka, da vidim tu promenu koju je napravio, ali moj um nije tu, uz jezero. Moj um leti svuda, samo ne boravi tu. Moj um je sada ponovo negde gde se pitam, jesam li toliko naivna i glupa?

"Ne slušaš me?"

"Umorna sam Igore, iskreno. Svašta se desilo, jedna od stavki svašta je i u opšte i moje bitisanje ovde. Ne mogu da objasnim, moram da procesuiram", vadim se na umor, ali kako da kažem da sam glupa, glupa i glupa?!

"Razumem. Kao i što razumem da me drži u posebnoj zoni. Ne brini, ne nadam se ničemu više od prijateljstva, veruj i to mi znači. Imati nekog ko nije fasciniram ovim rupicama", kezi mi se, pokazuje profil i sićušne rupice u obrazima.

"Jesi mustra! Da sam mlađa i gluplja, verovatno bih pala na njih, ali ne. I meni treba prijatelj!", uzimam ga pod ruku i koračam ka automobilu i Kaći koja me tamo čeka...

Kada sma poslednji puta stajala pred komšijskom kućom bilo je kada sam shvatila da je kuća pored za izdavanje.
I vrata mi je otvorio pakleno zgodan muškarac.
I mislila sam da je on vlasnik.
Sada, sada stojim tu i treba da se upoznam sa nekom Sarom!

"Dobro veče, Emilija!", smeje mi se neviđeno zgodna plavuša, bujnih grudi i uzanog struka. Kako je jedna od mojih omiljenijih spisateljica rekla, moja Kasandra se stidi njenog izgleda, ali, Sara je dosta mlađa od mene, rekla bih.

"Dobro veče, Sara, pretpostavljam!"

"Uđite..."

Prošli put sam videla samo ovaj hodnik, a zapamtila samo baticu koji oduzima dah.
Sada su tu bili ukrasi, nekakve vaze, slike s letovanja, veliko stilsko ogledalo.
Samim kročenjem u dnevnu sobu, prvo sam ugledala starinski sat sa kukavicom, a odmah zatim i kožnu garnituru.

"Sedite, Emilija. Sok, kafa, žestina?", piza me, a ja sam nema.
Tupa...
Ovakva raskoš je nekada davno bila misaona imenica za mene, a onda sam prvi put to videla u Mićinoj i Ljiljaninoj kući. Nisam želela takve stvari u Petrovom i mom stanu, uvek sam se plašila da će deca nešto polomiti.

"Može kafa. I zovite me Ema."

"Onda bez persiranja!"

Pratim je ka kuhinji, tu se osećam slobodnije. Moja garderoba neće oštetiti kožu, ili zagaditi okolinu.
Sedam na stolicu nedaleko od kuhinjskih vrata i slušam je kako nešto govori, ali je zaprvo ne čujem.

"Bez šećera, tako?"

"Molim?"

"Bez šećera? Ili sa?"

"Bez, molim."

"Primila sam uplatu, drugi mesec, a kako sam shvatila ostavili ste depozit. Koliko planirate da ostanete u kući?"

"Rekla bih još možda mesec dana, kuća na jezeru se renovira."

"Ah, da, lovac na duhove. Čula sam priče i pričice. Znaš da se ovde sve čuje? Tako sam i poželela da te upounam, jer Radio Milica ne ume da ćuti. U poverenju, rekla je da si Igorova Konbajka! Mislim da je htela reći konkubina."

Ne mogu reći da mi nije zasmetalo to što sam čula, jer svakako jeste, ali ljudi pričaju i kada imaju o čemu, i kada nemaju.
Konkubina nisam, a videću da li ću biti.

"Znala sam da ne ume da ćuti, zato sam joj i rekla to što sam rekla, ali Igor mi je prijatelj, bar se nadam", i, tu leži sva moja nesigurnost.
Nadam se.
Ponovo se nečemu nadam, a ne znam ni sama zašto!

"Igor je posebna biljka. I ona sama je bila zaljubljena u njega, ali, on i njegove maštarije. Imao je jednu curu i ostalo su mu bile ljubavnice. S tobom nije viđen kako se drži za ruke, znači, poštuje te."

"Igor je igrač, opasnih namera?", smeškam se pod brk.

"Igor je budala svetskih razmera!", setno me gleda...

Srketala sam kafu tačno znajući šta taj pogled znači.
Srketala sam kafu i u svoj glavi već imala jedan mali plan.
Šta kažu za život i planove?
Srketala sam kafu...

Ako je moj život takav kakav je bio, zašto ne bih mogla da pobaljšam tuđi?

Bilo kako bilo, od danas me zovite Ema navodadžika, jer po svemu sudeći, to je moj novi poziv!

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖
Dobro jutro!

BegOnde histórias criam vida. Descubra agora