Njegova svijetla strana**1**🔚🔚

1. dio

28.6.1994. BiH

Bum!! Vrata malene kuće su na podu kroz njih ulaze trojica vojnika. Žena kovrčave kose uzima djevojčicu u naručje i pokuša a pobjeći
"Stani ili pucam!!" grub glas jednog vojinka se oglasi, žena u strahu za svoje dijete stane i kaže joj da se sakrije. Dijete otrči u ćošak a crne kao noć oči he isprate, te oči su joj ostale urezane u najgora sjećanja i njen babo je imao iste ali njegove su uvijek sijale od sreće i ljubavi a ove su bile strašne i ulijevale nepotreban strah u kosti djevojčice. Sklupčana na podu gledala je uplakanu majku ispred sebe, krenuli su je svlačiti njena žuta duga haljinica završila je na podu. Djevojčica je i dalje užasnuto promatrala prizor ispred sebe.
"Ajšice okreni se i ne gledaj", izustila je njena majka milim glasićem, i šta joj je preostalo. Oči je pokrila malenim ručicama i tiho jecala. Čula je i majkine vriske, i zadovoljavajuće osmijehe trojice vojnika. Kovrčava kosa se joj je bila rasuta na sve strane, kosu je naslijedila od majke. Potom je začula pucnjavu koja je učinila da joj zujuli u ušima, ma kopiko bolni bili majcini vrisci sad joj je bilo bolnije jer je nije čula.
"Šta ćemo sa malom?" čula je grub glas muškarca
"Pustiti ćemo je da živi ionako će joj život biti gori od smrti", potom tišina, više nije mogla da drži oči pokrivene pustila je rukice i otkrila svoje smeđe krvave od plača oči. Ispred nje je bila njena majka, sa rupom od metka na čelu, naga.
"Mamice, mamice molim te brobudi se, vidi tvoja Ajšica ovdje stoji" jecajući je govorila, ali majka se nije budila. Djevojčica je ležala kraj majke cijel dan, nije se htjela pomaknuti od leša. Dok u kuću nije uletio muškarac, to je bio njen susjed Ahmed
"Allahu milosni, ubiše Lejlu" rekao je i kleknuo do nje
"Hajde Ajšice idemo" ali malena djevojčica nije htjela pustiti svoju majku
"Ajšice moramo ići, doći će i po nas a ne želimo da misle da će pobjediti", tek tada maleno slabašno tijelo je ustalo, Ahmed je uzeo u naručje i pravac na aerodrom. Otišli su za Ameriku. Malena djevojčica vječno će nositi bol u srcu, vječno će nositi sliku mrtve majke. A to nijedno dijete nije zaslužilo. Od tada malena djevojčica Sarajevo je posjećivala samo na ovaj nemili datum. Obilazila mezar svoje majke i babe kojeg su kasnije pronašli mrtvog. Proklinjala je rat i sve zle ljude.

1.6.2014. Amerika

Uvijek isti san. Svako veče mi se ponavlja 28.6.1994. godine u Sarajevu. Probudila sam se u znoju sa jakom glavoboljom. Vrat mi je ukočen a o leđima da ne pričam. Okruženje koje zapažam nije mi nimalo poznato. Zatim se sjetim jučerašnjeg događaja, kidnapovana sam. Razgledam oko sebe i u drugom kraju sobe na krevetu uočim onog dječaka od jučer, osjetim olakšanje jer je uz mene ali ubrzo zabrinutost jer ne znam šta će biti sa nama. Dječak prekrasne kosice se budi a ja mu priđem i sjednem kraj njega
"Ti si ona teta od jučer", kaže i protrlja okice
"Pa rekla sam ti da te neću bikada ostaviti", odgovorim i pomilujem malenu glavicu
"A sada hoćeš li mi reći svoje ime?" upitam ga
"Mateo, ja sam Mateo" kaže i pruži malenu rukicu prema meni
"Drago mi je Mateo, ja sam Ajšegul, ali me možeš zvati Ajšen, Ajša, teta..kako god ti želiš"
"A mogu li te zvati mama....jer moja mama je postala anđeo a Mateo hoće mamu" mili glasić me upita, zadrhtim čitavim svojim tijelom
"Možeš naravno ako ti ne smeta" odgovorim mu
"Ti si dobra vila"
"Hvala Mateo" on se samo nasmiješi, potom se otvore vrata i kroz njih uđe jedan visoki miškarac kratke kose i bakarnih očiju
"Šef vas traži" drsko progovori
"Reci, tom svom ludom šefu da nas pusti. Šta ćemo mu mi uostalom?"
"Šef vas traži!" ovaj put nešto grublje ponovi, i ns ostavi mi izbora nego da krenem za njim. Mateu sam rekla kako će svs biti uredu i kako ću se brzo vratiti, on me samo ispratio tužnim pogledom. Prolazili smo kroz dugi hodnik, koji je izgledao kraljevski a protezao se i račvao hiljadu puta, gdje smo mi u jebenom labirintu. Napokon smo ušli u neku prostoriju koja je izgledala nestvarno, plafon prostorije bio je prošaran raznim natpisim a nalazio se nekih 5-6 metara iznad, okej gdje sam to ja u nskom paralelnom svemiru. U kutu peostorije u fotelji od crne kože sjedio je muškarac, njihov šsf predpostavljam
"Šefe tražili ste je", da dobro sam predpostavila ustao je sa fotelje i pogledao u mene bio je visok sigurno iznad 1.90 dobro građen, gledali smo se oči u oči njegovi modro zeleni bezdani nisu skretali pogled sa mojih tamno smeđih
"Uredu Andrija možeš da ideš", ovaj je samo klimnuo i otišao
"Čujem da si nam jučer zadala dosta problema", u glasu se nadzirao bjes i ljutnja, ovaj čovjek nema ni truni dobra u sebi
"Ako pod time podrazumjevaš 'pozvala sam policiju u nadi da ću se spasiti' problem vjerovatbo jesam", jednako drsko sam mu odgovorila
" drska si, Ajšegul Hadžipašić, iskreno trebalo mi je vremena da naučim izvlvarati tvoje prezime nisi iz Amerike očigledno"
"Odakle znaš moje ime?" upitala sam gledajući u priliku ispred sebe
"Lična karta" kratko je odgovorio, onda sam shvatila da je ovaj čovjek mafijaš i da vjerovatno zna više o msni od msne same
"Ahm....a sad kojeg vraga tražjš od mene"
"Smiri se..tu si jer se moraš udati za mene, jer te tako država neće moći natjerati da svjedočiš protiv mene", ovo se ne dešava
"Prvo zbog tvoje jebene bande jedno dijete je ostalo bez majke bez jedine osobe koju je imalo na svijetu, drugo na smrt si preplašio ljude i natjerao ih kao i mene da gledaju ubistvo, treće ti si kralj nađi sebi nekog drugog da ti svjedoči jer ja sigurno neću, ti si samo jedna obična propalica i đubre od čovjeka" rekla sam u jednom dahu, bjes ljutnja i ogorčsnje ocrtavali su se na licu ovog čovjeka a zatim sam pokupila šamar. Desna strana obraza mi je gorila i bridila međutim prazno sam pogledala j muškarca ispred sebe
"Tek sad si u potpunosti dokazao da si propalica od muškarca, jer spustio si ruku na ženu", suza nije bilo jer ja sam sve njih isplakala prije 21 godinu. Okrenula sam leđa i čula njegov ljutit glas iza sebe
"Odavde otići nećeš dok se ns predomisliš, pa vidi" nisam obraćala pažnju, izašla sam iz njegove sobs i krenula u potragu za svojom. Kad sam ušla u sobu Mateo je odmah potrčao prema meni
"Vratila si se" rekao je dok je smještao ruke oko moga vrata
"Jesam maleni, ne idem ti ja nigdje", nažalost ni ja ni ti
"Ja sam gladan", nakon nekoliko trenutaka tiho je izgovorio
"I ja sam također, hajdemo da nađemo nešto za jesti", uzimam ga za malenu ručicu i krenemo u potragu za kuhinjom...nakon nekih 10-15 minuta sigurno napokon ugledamo kuhinju i nekh stariju gospođu u njoj.
"Izvinite što vas ometamo, ali ako imate išta protiv nas dvoje bismo htjeli nešto pojesti", žena se obrecnula na moj glas i pogledala u mome smjeru
" Oprosti draga, još nisam doživjela da Denis dovodi neku djevojku i dijete" pogledala je u smijeru Matea
"A, ne, ne, ne mi smo zapravo prisiljeni ostati ovdje, taj manijak nas je kidnapovao", otpuhnem nanervirano
"Bez uvrede kćeri ali Denis radi i radik je dksta toga, ali nikada nije kidnapovao nikoga" sa sigurnošću je rekla
"Ja vas ne lažem, za sve po stoji prvi put" žena me nesivurno povleda a potom me upita
"A kako se zoveš kćeri", pogledam u ovu divnu ženu još jednom i zapitam se šta li je bogu zgrješila da zapne sa manijakom
"Ajšegul Hadžipašić iz Bosns sam ali neprilike su me protjerale" tiho izgovorim
"Bosanka znači, čula sam da su cure lijepe ali toliko. A ta kosa je li prirodno kvrčava?" malo se zacrvenim
"Hvala vam i da prirodna je" kažem i prođem prstima kroz nju...pa bar koliko mogu
"A mališa nije na tebe"
"Zapravo on i nije moje dijete ali to je duga priča" kažem dok žvačem krišku od kikiriki putera i džema kao i Mateo koju smo usput napravili
"Neću te više zamarati kćeri, usput zovi me Mila"
"Ma kakvo zamaranje vi ste jedina normalna osoba sa kojom mogu pričati izuzev Matea" kažem i pogledam maleno dijete do sebe
"Denis vam je dobra duša kad vam kažem, otac ga je uvukao u ovaj posao a iz njega se ne izlazi brzo mada on pokušava, jeste da ponekad zna biti ishitren ali tako je kad mu u život nije ušla ni jedna ženska osoba u evo njegovih 27 godina izuzev mene i majke mu naravno"
"S dužnim poštovanjem smatram vas divnom osobom međutim Denis je zao, to znam i sama zaključiti i da se trudo ovaj mališa danas bi imao majku" prevalim preko usana
"Uvjeriti će on tebe kćeri kažem ti", kaže i namigne mi, pozdravim je i ja i Mateo krenemo prema mojoj sobi taman da uđem u sobu grub muški glas me zaustavi "Ajšen!!!", Denis predpostavljam odakle mu zapravo da me doziva nadimkom
"Mateo idi u sobu uskoro stižem" on samo kimne glavom i produži.
"Denis" okrenem se i prekrstim ruke

Denis POV

Okrenula je svoju kovrčavu glavu prema meni i oslovila me imenom
"Gdje ste vas dvoje išli?"
"Išli smo jesti, ne želiš valjda da krepamo od gladi?" sarkastično je odgovorila, drznica jedna treba je naučiti pameti
"Ubuduće se obraćaj sa poštovanjem prema meni i kavi mi kad izlazila iz sobe", uredu znam da sam pretjerao ali jednostavno moram imati stvari pod kontrolom, takav sam ja sve moram znati svi su oni samo moje igračke
"Zašto bih ti se obraćala sa poštovanjem, prvo ga zasluži a ti ne zaslužuješ ni mrvicu a iz nekog meni nepoznatog razloga nemožeš da nađeš drugog svjedoka izuzev mene, što me stavlja u bolji položaj od tebe" " a sad uvaženi gospodine Denis" u sarkazmu se uguši " moram do wc-a tako da ću biti van sobe. Eto vidiš poštujem tvoja pravila" frknula je okrenula se i otišla pravac u wc. Dok je išla ona crna suknja od jučer je idealno oslikavala njenu zadnjicu sa koje ni jedan normalan muškarac ne bi srenuo pogled kao i fascinantna kovrčava kosa do pola leđa, a sam njen hod ufff, stanje u mojim pantalonama nikako nije bilo dobro mislim u svakom drugom slučaju bi bilo ali u sličaju ove drznice koja nije morala ništa izazovno da kaže a da me ostavi u ovakvom stanju nije bilo dobro. Još kal ulje na vatru besramnica se okrenula pogledom okrzna donji dio i bezobrazno se nasmijala i zamakla u wc-u. Bio sam isfrustriran i bjesan kao nikad što zbog jebenog 'pitona' koji se digao kad ne treba što zbog toga što je ona prva lutkica koja ne igra kako ja sviram ali neka ukrotiti ću ja nju.