Njegova svijetla strana**1**🔚🔚

22. dio

(Bližimo se kraju)

6 mjeseci kasnije

Ajšegul POV

Prošlo je šest mjeseci i stomak mi je narastao do zuba, svakog dana očekujemo da bebe dođu na svijet. Da bebe, mislili smo da je jedna ali ne njih je tri. Denisov izraz lica tog dana ću pamtiti vječno, sav je preblijedio i još stao i pitao doktora da nije fulio nešto, doktor se samo nasmijao i potvrdio naše trojke, potom je sjeo na fotelju tražeće čašu vode, nadao se jednoj a eto dobiti ćemo tri. Prije sam se mogla izvući da ponešto uradim po kući ali sada me drži kao malo vode na dlanu i ne da mi apsolutno da primirišem rad a kamoli šta uradim. Prije dva mjeseca smo proslavili Mateov rođendan, svi smo se bili okupili i bilo je fantastično vatromet je okupao te večeri nebo a Mateo se zahvalio što smo mu porodica, riječi su toga trena bile suvišne a suze radosnice su pričale umjesto mojih rječi. Danas je osvanuo poprilično topao julski dan, jedva sam našla prikladnu haljinicu da je navučem na sebe, lepršva blijedo plava haljinica na bretele do koljena. Izašla sam iz sobe i krenula prema kuhinji u kojoj je sjedio Denis čitajući neki časopis o bebama novim roditeljima i tako to, osmjehnula sam se jer se sam brinuo o mojoj trudnoći više od mene ako je to bilo moguće
"Ajšen, poBogu zašto si ustala. Lezi ja ću ti donijeti šta ti treba, šta ako ti se nešto desi, ljubavi kako ćeš tri bebe roditi odjednom o dragi Bože", da takav je zadnji mjesec dana malo prenaporan ali nemogu mu zamjeriti krenula sam prema njemu ali sam osjetila bolove u trbuhu, trudovi su se počeli javljati, uhvatila sam se za stol
"Denise rađam", rekla sam a on je skočio oblijećući oko mene
"Šta ću sad, kako ćemo sad, jao meni",
"Denise budalo!!!, uzmi torbu i pali auto konju ne promišljeni!!", ubrzo je uzeos torbu i našli smo se u autu na putu za bolnicu brzo smo stigli te sam prebačena u porodiljsko..

Denis POV

Sjedim u čekaonici dok me jebeni hladni znoj oblijeva. Misli mi se burkaju jer bukvalno mislim o svemu, od toga kakav ću otac biti do toga koji spol su moja djeca. Znam čudno ali draga moja Ajšen nije htjela otkriti kojeg su spola naša dijeca. Pokušavam misliti pozitivno ali ne znam zašto ružne misli se motaju po mojoj glavi, od dana kada je Nina rođena do sada od dana kada sam ugledao dva plava oka, od toga dana sam se zakleo da neću više nikoga pustiti u svoj život, ali eto sudbina je imala očigledno drugačije planove. Ustajem i krećem do aparata za vodu, ne znam šta bih prvo pio ili se poljevao istom, jer me kako toplina zraka tako i toplina moga tijela ubija. Ni sam ne zna šta rafim jer hvatam čudne poglede doktora i medicinskih sestri vjerovatno sam poludio. Divno. Ajšen će roditi a ja ću završiti u ludnici. Puknem sebi jedan mentalni šamar i govorim sam sebi da se smirim....
Nakon vječnosti, tj. 6 jebenih sati izlazi doktor za kezom na licu
"Gospodine čestitam, dobili ste dva sina i kćer", lice mi se ozari srećom a srce ispuni ponosom, sačuvam noge da ne skočim od sreće,
"Mogu li da ih vidim?", upitam a stari doktor ispred mene me rado uputi prema sobi u kojoj su smještena moja dječica, uđem i gledam ih kroz inkubatore. Suza mi se skupi u oku 'još ćeš i plakat sramoto muškog roda', opali me moja podsvjest, ali mene nije stid suza, nije me stid jer su ovo suze radosti i suze ponosa. Pogledam svoju dječicu ali pogled mi stane na našoj curici, njeno bebi lice krase dva krupna crna oka, već znam da će biti sva na Ajšen, dok moji sinovi biti će na mene jer imaju svijetle okice. Nakon što sam ih vidjeo krenem u sobu moje ženice koja mi ih je podarila. Čim uđem vidim njeno divno ali izmoreno lice, a kako i neće kada je šest sati rađala ono dvoje mangupa i moju princezu.
"Hej ljepotice", kažem na šta se nasmješi
"Jesi ih već vidjeo?", upita
"Jesam upravo se vraćam iz njihove sobe",
"Razmišljala sam o imenima", kaže i pogledam u nju
"Kakva si smislila?"
"Želila bih da nam se malena zove Berina, nekako sam oduvijek gotivila to ime", nasmijem se i ponovim ime koje je rekla,
"Nije komplikovano čak mislim i da bih ga mogao izgovarati a ne ko tvoje", nasmije se a potom kaže
"A dečki, kako ćemo njima?",
"Ne znam, šta misliš na Leon i...", zamisli se
"Leon je prekrasno ime, što znači?",
"Lav, naš sin je pravi lav",
"Sviđa mi se i Ayan, Ayan znači dar, a on je nama dar",
"Super znači, Leon, Berin i Ayan", kažem a ona me prekine
"I Mateo i Nina", nasmješim se jer već vidim da će biti savršena majka jer našu dijecu ne razdvaja na moja i tvoja.
"Mi smo jedna ogromna porodica", i stvarno jesmo, priđem joj i poljubim je u čelo
"Odmaraj sada", potom sklopi oči i utone u san.

****

Cijela porodica se okupila u Naserovoj kući tj. kući njenoga dajidže. Svi su bili zabavljeni gledajući našu dijecu, svi su imali osmjehe na licima. Mateo i Nina su ih rado prihvatili sa rječima da će imati više ih za igru.
"Pa Bogme ako ovako nastaviš malo će ti biti ne znam ti kakva kuća", kaže zabavljeno Sanjin, i ja se nasmijem onako slatko
"Ništa se ti ne plaši za mene nego ima li kakva da se tebi sviđa",
"Ma kakvo to zete",
"Ne laprdaj meni malac",
"Maja, zove se Maja, ljepše cure u životu nisam vidjeo", zamišljeno priča o njoj dok mu je glava u oblacima
"Eh Boga mi si nadrljo", nasmijemo se i nastavimo o neutralnim temama. Dok svaki put krajičkom oka okrznem nju, blista u najljepšem sjaju dok drži Leona u rukam, on se razbaca njenom kosom dok joj  osmjeh tutnja licem. Ovo je ono za što živim, ovo je moja porodica, moja slaba tačka, i moja svetinja.

&&

I ovo bi bio predzadnji nastavak moje priče. Putovali smo kroz jednu predivnu ljubavnu priču. Nadam se da se vama svidjelo putovanje, ako jeste ostavite zvjezdicu, pišite da li želite kraj već danas ili sutra.. Ljubim vas 💗💗💗