Njegova svijetla strana**1**🔚🔚

16. dio

Ajšegul POV

Užubarno sam ušla u svoju sobu, nakon jebenih 20 godina suze su mi se ponovo slijevale niz lice u potocima. Grcala sam se i gušila u vlastitoj boli, međutim nešto mi se nije podudaralo zašto se i on lomio dok mi je one riječi govorio. Pao je ispred mene ali je i dalje gađao i bacao kišu grubih riječi na mene. Nešto ne štima i definitivno nije kako treba. Užurbano sam ubacala stvari u svoj kofer i jecala, u sobu je naglo ušao Nikola zadihan i crven u licu.
"Ajšen, Ajšen šta se desilo?", upitao me ali ja snage za odgovoriti nisam imala samo sam jače zajecala i prislonila glavu u njegova prsa dok sam se gušila u boli.
"Ajšen, to je smicalica on te voli... On je lud za tobom odkad si nogom kročila ovdje. Rat počinje Ajšen ne viđeni rat u kojem nema izravnog sukoba ubijaju se najmiliji. Rat između Thomasovih i Evansovih dugo očekivan. Ajšen ne plači i smiri se, Nikola mi je objasnio u kratkim crtama da je morao ovo da uradi, prate svaki njegov korak", sve je izgovorio tako užurbano i u jednom dahu. Nekako mi je laknulo ali i dalje mi nije bilo jasno..rat?! Kakav jebeni rat!?!
"N-Nikola o čemu govoriš?" rekla sam brisajući suze jednom rukom i dalje mi nije jasno.. suze?!
"Za deset minuta u sigurnu sobu", šapnuo mi je na uho i izišao. Ostavio me zbunjenu za sigurnu sobu sam saznala par dana poslije vjenčanja i ostavila sam stvari odlazeći do kupaonice da se umijem. Krenula sam prema sigurnoj sobi Teo i Nina su bili u okolici pod strogim nadzorom, ja sam stala ispred ogromnog zida u podrumu. Ispred mene su se nalazile boce i boce najkvalitetnijeg vina, pažljivo sam izbrojala 10. bocu sa lijeva i 15. odozgo u 8. redu. Potom sam je naglo potegnula i okrenula tri puta prema izlazu, zid se počeo spuštati otkrivajići ogroman hodnik prema sigurnoj sobi. Ali naravno i ovdje je bila caka, hodnik je naime ispunjen sa bezbroj smrtnih zamčica koje te u trenu mogu spojiti sa licem zemlje. Krenula sam nesigurno po pločicama 3 koraka unaprijed 2 koraka desno, 1 korak lijevo, jedan korak unazad, 4 koraka na cik cak prema naprijed, 1 u desno i preskočiti zadnju. Ni sama ne znam kako sam ih zapamtila ali eto, pritisnula sam ogromno crveno dugme koje je otvorilo sobu. Unutra su već bili Nikola i on. Ušla sam u sobu i pokupila njihove poglede njegov je bio tužan i pun boli iskupljenja.
"Koji se vrag dešava?", zbunjeno sam upitala sjedajući u udobnu kožnu fotelju naspram njega zamjećujući njegov pogled na sebi.
"Ajšen oprosti, ono kraj bazena nisam bio ja. Kontrolirali su me..", na tanane mi je objasnio situaciju u kojoj se nalazimo a ja sam pažljivo slušala sve.
"Mi smo u nekom Američkom filmu??" upitala sam izbeknuto, Denis mi je prišao i privukao me u zagrljaj, toliko toplote i sigurnosti u njegovom zagrljaju stisnuo me jače.
"Nažalost ne.... I nadam se da će biti dobro", rekao je spuštajući dpan na moj stomak. Osjetila sam sreću na momenat ali je sve splasnulo kada sam shvatila šta se zapravo dešava.
"Koji je plan?" upitala sam odvajajući se od Denisa i vraćajući dupe u fotelju.
"Neće ti se svidjeti", kratko je rekao Nikola
"Ipak želim da znam",
"Ti i Mateo ćete na neko vrijeme.... napustiti grad možda najbolje da odete u Bosnu", izbeknula sam se krećući se protiviti zaboga ne želim da moje dijete odrasta bez oca.
"Denis zakleli smo se i u dobru i u zlu", rekla sam
"Znam ali Ajšen to nam je plan jer stvarno ne želim da te moji postupci smjeste u grob", tužno je rekao spustivši vječito ponosit pogled, danas je i on podvio rep. Shvatila sam da je to jedino moram priznati da je tuga obavila moje srce i po drugi put danas suze su krenule..suze koje su me vraćale u onu malu slabu djevojčicu.
Nikola me u čudu pogledao mada nije pitao znala sam da mu je sve jasno shvatio je da me bol nadjačala i da moje tijelo više nije moglo podnijeti te sam suze ronila.
"A što će biti s-sa Ninom", ta mala mi je prirasla srcu kao i Mateo njih dvoje su mi kao rođena dijeca. I nekako ne mogu zamisliti da joj se nešto desi.
"Ona nam je oružje protiv njih ne brini ja nikada ne bih dopustio da joj se nešto desi, i sama znaš to", teško je bilo za prihvatiti ali znala sam da je odluka krajnja.
"Uredu",  tiho sam izgovorila i krenula da izađem iz sobe api ke zaustavio jak stisak sa leđa. Denis je jecao na mojim ušima stiskao me i saptao
"Za kratko vrijeme zavolio sam anđela, ja, đavo pun mana i crnine, i taj anđeo zavolio je mene. Vremenom postao sam bolji, postao sam koliko toliko čovjek sa njom sam se smijao sa njom sam tugovao. Danas tog anđela puštam sa još jednim u sebi", plakali smo skupa jer znali nismo kada će ovo proći kada ćemo se ponovo sresti. Poljubili smo se. Taj poljubac trajao je trenutak ali činio se kao vječnost morala sam nekada otići okrenula sam se i izašla.....

*          *         *

Gledala sam kroz avionski prozor dok mi je u mislima bio on, njegova kratka  crna bradica, crna kosa i modro zelene oči. Mateo je bio uzbuđen zbog svog prvoga leta nažalost na nisam mogla tu sreću dijeliti sa njim jer tamo kilometrima daleko moje srce je držao on. Sjedila sam ukočeno u svome sjedištu svaka koščica me bolila od predugog sjedenja na istom mjestu, stomak mi se krčio od gladi, ali sama pomisao na hranu zadavala mi je stomačne tegobe.
"Mama zašto Ina nije mogla sa nama?", upitaoa me Mateo pogledavši me plavim okicama. On se za Ninu vezao više već iko njih dvoje su baš kao brat i sestra.
"Nina je morala da ostane sa svojim tatom", tiho sam rekla i blago mu se nasmiješila. Sagnuo je glavu i okreno se od mene, znala sam da mu fali. I tako ja i on dvije napaćene duše krenuli smo van domovine koja nas je odgojila, krenuli smo dalje.