Njegova svijetla strana**1**🔚🔚

10. dio

Denis POV

Stojimo na grobu njenih roditelja gledam u nju kako se ruši ispred mene nemoćan da joj pomognem. Gledam je dok im uči molitvu na Arapskom jeziku, ja šutim i odajem počast ljudima koji su prije svega život dali za domovinu. Ajšen rukom prelazi preko spomenika ili kako ovdje kažu nišana, iz oka joj kanuše dvije suze i to je to više ih nema ali ona se gubi u boli, vrckava i luckasta Ajšen je isparila čim smo nogom kročili na tlo ove zemlje. I nešto što me još više začudilo je to da ne plače
"Kako ti uspjeva da ne isplačeš dušu?", pogledavši je u oči upitam
"Ja sam davno ostala bez suza..već 20 godina jedino što plače je moja duša, najviše su ove dvije suze koje pustim", izgovori sa toliko boli u glasu
"Denis, želim da sada kada si ti samnom da posjetim kuću u kojoj sam živjela", sasvim tiho skoro nečujno reče
"Ajšen umorna si, i ogladnjela, jesi sigurna?", upitam je
"Jesam Denis...vrijeme je", tiho reče

Ajšegul POV

Dala sam adresu Denisu i krenuli smo prema mome starome domu, toliko uspomena se budi dok sam sa svih strana čula dobro poznati jezik, toliko uspomena dok prolazim starim a novim gradom. I napokon dolazimo u moju ulicu, ništa više nije isto kuće nove sa bjesnim autima ispred svake dok 'moja' kuća više nije ona stara kućica sada je to ogromna kuća bež boje, izlazim iz auta i krenem prema njoj nešto me vuče da vidim ko živi ondje gdje sam ja izgubila nadu i snove. Otvaram veliku kapiju srebrene boje i ulazim u dvorište Denis pomno prati svaki moj korak
" Jesi sigurna u ovo?" upita me
"Jesam Denis", odgovorim i potom stignem ispred pokucam na vrata čekajući odgovor, vrata se napokon otvaraju i na vratima stoji starija žena sa prosjedom kosom
"Allahu budi na pomoći jesi to ti Ajšo?", izbeknuto pogleda u mene i ruke stavi preko usta suznih očiju priđe i zagrli me a ja ja stojim i gledam u ovu ženu tek toliko poznatu
"Jesam, jesam a ko ste vi?", ljubazno upitam da se ne uvrijedi
"Pa to sam ja..ja tvoja dainica Emina", tek tada je se sjetim pogledam sva radosna u nju
"Emina" zagrlim je jako
"Eh moja Ajšo da ti samo znaš da je tvoj daidža prerovio Sarajevo uzduž i poprjeko nebi li te našo' a kad je vidio Lejlu onako, skoro nije srčani doživio" ,potom se sjetim svoga daidže sjetim se toplog osmjeha i svih onih piklona kad bi dolazio
"A gdje je on Emina gdje je dajo Naser", znatiželjno upitam moleći Boga da nije umro
"U čaršiji je na džumi, sad će doć, a nego ko ti je ovaj momak ovdje", upita dainica pokazujući na Denisa
"On ti je nekako i moj spas a i zlo... Denis", predstavim ga dainici koja ga pogleda dok on zbunjeno gleda, onda se lupim po čelu shvativši da on ne shvata ništa pa mu pojasnim situaciju, pruži ruku i rukuje se
"Hajde djeco uđite, ne stojite na vratima", izujemo cipele i uđemo u kuću već je  3 sata iza podne, vani je pretoplo ali u kući je taman fino
"Nego ispričaj mi kako se upoznaste", malo se zagrcnu pljuvačkom i izmisli priču ta neću valjda dainici reć da je mafijaš...

Nakon još dobrih pola sata objašnjavanja kako sam završila u Americi na vrata se začuo daidža
"Nešće ni da čuje lijepa Eminaa..!!" derao se stihove poznate sevdalinke
"Samo da ga srčani ne spuca", dainica se nasmješi a potom daidža uđe u sobu prvo je stajao na vratima gledajući u mene i ja u njega potom mu ispadoše kese i zaplaka
"Kudro moja dođi amo' " reče i ispruži ruke a ja se zaleti i zagrli ga
"Dajo moj", šapućem grleći jedino što mi je preostalo na svijetu
"Dodi dajo sjedi", kažem
" kud sam ja sve tražio ne bi li našo' bar jedan trag", kratko zasta i pogleda u Denisa " a ko je ovaj ođe' beštija", opet glumim prevoditelja dok se Denis i dajo ne upoznaju
"Nego šćeri reci ti meni kako si ti završila u Americi", upita me dajo
"Susjed Ahmet me posvojio i odma onaj dan smo otišli u Ameriku", kažem a dajo se namršti
"Ahmet veliš, eh moja šćeri taj nije tebi pomogo, taj ti se osvetio što mu nismo dali Lejlu pa te odveo od nas", bjeh ganuta kako može ovako pričati o čovjeku koji mi je pružio život
"Dajo nemoj tako on je meni sve na ovom svijetu dao, on je moj drugi otac, moj spas velim ti dajo", kažem gledajući smeđe oči koje se mršte
"A šćeri ne znadeš ti ništa a đe je sad Ahmet?" upita a mene presječe nešto u grudima
"Umro dajo i on i žena mu poginuli u saobraćajnoj nesreći prije dvije godine" tužno izgovorim
"Allah rahmet ile...a đe nađe ovog karambašu kako ono bješe Danis"
"Denis dajo", on se nasmija i ja pogledam u Denisa
"Moram pod hitno učit bosanski", progovori a ja se nasmijem
"Šta veli šćeri?"
"Kaže mora učit bosanski"
"Bogme ako oće' tebe vodit mora, ja te ne dam dok jezik ne nauči", ja se nasmijem glasno
"Šta je rekao?" Denis me upitno pogleda
"Kaže da me neda dok ne naučiš jezik"
"Eh onda odo kupit rječnik i počet"
"Nego šćeri ostani ti ovdje na iftaru ja ti ne dam niđe drugo"
"Jedino ako nam ti ispečeš ćevapa", kažem prisjećajući se kroz maglu njegovih ćevapa
"Pošalji ovog svoga karambašu da kupi ćevapa valjda se neće zagubiti u tolkim gradovima živi šta je njemu Sarajvo', a ti Emina zovni Sanjina i Lejlu", pogledam čudno u njih i sjetih se Sanjina rođaka sa kojim sam se vječno svađala ali Lejlu ne znam
"A koje Lejla?"
"Lejla je naša šćer rodila se one proklete godine", i tek se tad sjetih da je Emina bila trudna
"A Boga mi dajo ostari ti", kažem kroz šalu a on se napravi uvrjeđen
"Ja u najlješvim godinama", ja se nasmijem, i okrenem prema Denisu
" Hajmo po ćevape, moraš probat sarajevske ćevape il' ti je to ko da i nisi bio u Sarajvu"
"Hajde, hajde ali moram iznajmit auto" kaže
"Pa hajde možda produžimo boravak", nasmijemo se i poselamimo sa dajom i dainicom. Ovoliko sretna nisam bila u zadnjih 20 godina samo molim Boga da potraje jer sve šzo je dobro kratko traje a nadam se da nije tako.