Njegova svijetla strana**1**🔚🔚

9. dio

Ajšegul POV

Za dva dana je Ramazan ujedno i moj odlazak u Bosnu, dogovorila sam sa Denisom ali  pod uvjetom da on ide samnom naravno da sam pristala sa malo negodovanja. U ovih 15-20 dana odkako sam ovdje upoznala sam Denisa puno bolje, i ispod one hladne i grube vanjštine krije se djete kao i svako drugo željno ljubavi, krije se jedna divna osoba na prvi pogled to je jako teško zaključiti zbog prije svega mišićavoga tjela crne kose i crnih čekinjica po bradi, a tek njegov modro-zeleni pogled koji me istovremeno može baciti u trans i preplašiti do srži.. Upoznala sam i njegovog rođaka sa očeve strane kojega on zove bratom Nikolu. Nikola je Denisova suprotnost on je šaljivdžija sve ono što Denis nije ima smeđu baršunastu kosu i sivkaste oči međutim građom tijela je isti kao i Denis i tu su negdje u visini, ali Nikolina slabost je Bella cura koja mu je dala još pet dana roka da se izvuče iz ovoga posla inače ona ga ostavlja, dok priča o njoj ima zaljubljen pogled i luđački osmjeh zbog toga moja odluka je postala konačna, za par dana udati ću se za Denisa. Sjedim u sobi i spremam neke stvari u mali crni kofer jer ćemo ostati tri dana Denis insistira da vidi zemlju u kojoj je rođena njegova buduća žena na papiru. Iako je prošlo 20 godina od rata meni se ruke tresu dok pakujem stvari u kofer sutra oko šest navečer ćemo krenuti, u kofer sam stavila laganu ljetnu bjelu haljinicu do ispod koljena jer će biti Ramazan pa da se uprostojim..uglavnom stavila sam četiri ljetne haljinice, tri maice, suknju i maramu također i jedne sandale i japanke. Dok se pakujem u sobu ulazi Nikola bez kucanja da napomenem-moron.
"Nikola šta da sam bila gola?!", ljutito kažem
"Stavio bih ruku preko", sa cerekom dobaci
"Nije mi do zezanja ne danas..", oborivši glavu kažem
"Sory mala", tiho kaže
"Nego zašto si ovdje?", pakirajući zadnje krpice upitam ga
"Htio sam pitati treba li pomoć..ali očigledno ne", pokazujući rukama kaže
"Daj ozbiljno", jer znam da laže Nikola+pomoć ne ide nikako
"Htio sam ti se zahvaliti, zbog vjenčanje i sve", češkajući tjeme odgovorio je
"Nema na čemu" tiho odgovorim

I evo ga šest sati navečer za tačno 24h putujem za Bosnu, u sobu ulazi Denis
"Ej mala", provirujući nos kroz vrata kaže
"Je li vi imate neki problem sa mojom visinom??", upitno ga pogledam
"Nikola je danas bio tu",
"Da tješio me..znaš neko mora", već pomalo ljutito sam rekla jer stvarno posljednjih dana me nekako izbjegava odvojio se od mene
"Slušaj mala stvarno mi je žao ali neki poslići iskrsnu i tako to",odgovorio je i poljubio me u obraz
"Drhtiš", na uho mi je rekao
"Znam...bojim se....bojim se koraknuti na tu zemlju ponovo...imam loš predosjećaj Denise...možda ipak da ti ne ideš", pogledavši ga u oči rekla sam, njegove oči su se zacaklile i malo namrštile
"Nema jebene šanse Ajšen...ili zajedno ili nikako", ljutito je govorio stežeći jednom rukom moja ramena
"Uredu...hvala što postojiš" zagrlila sam ga jako, upijajući opojan miris dajući mi na trenutak da zaboravim sve teškoće ovoga svijeta.

Dan polaska

Nervozna sam gledam oko sebe dok kapljice znoja se slijevaju niz moje čelo, sjedim u sobi gledajući pomno u kazaljke čekam pet sati i krećemo prema aerodromu trenutnu je petnaest do pet...ma kakva glad od posta ništa ne osjećam samo drhtim tresem se ko' što bi moj narod rekao
Ko' jasikov list, ježim se u meni se dešava vanljudska pojava dok čekam minut po minut, u sobu ulazi Denis i ništa ne govori samo pokaže glavom prema vratima zna moju bol pa šuti šutnjom se i ja branim, uzmem crni kofer i krenem prema autu....

Evo nas u avionu razgledam oko sebe jedva da smo progovorili dvije riječi potištena sam i želim da  sklopim oči i zaboravim na sve i uspije mi nakon nekoliko uhvati me san.
"Neeee!!!" naglo se trznem i pohvatam poglede ljudi u avionu i Denisov zabrinuti
"Opet isti san" kratko me upita a ja samo klimnem glavom
"Boli me svaki metar bliže toj zemlji", sasvim tiho skoro nečujno kažem ali Denis me čuje
"Zašto ovo radiš sebi...zašto svake proklete godine ponavljaš svoj pakao", zabrinuto gleda u mene
"A kakve mi koristi i da bježim od stvarnosti, jer uvijek tamo negdje opet ću to biti samo ja samo malena curica bez roditelja...Ajšica", sa boli u prsima progovorim, dobijem poljubac u tjeme
"Ubrzo je presjedanje", tiho kaže..
.....
Nakon dobrih 14h stigli smo u Bosnu, let je bio napet za mene kao da ponovo proživljavam onu godinu, a svaki put kad sklopim oči lik majke mi se ukaže pa vrisnem iz sveg glasa.
I evo ga silazimo iz aviona i kročim na tlo za mene vlastitog pakla, zaplahne me Sarajevski zrak i u meni probudi navalu osjećanja kroz glavu mi proljeću slike djetinjstva od najsretnijih do najcrnijih trenutaka. Presječe me bol u stomaku, srce hoće da iskoči iz grudi hvatam halapljivo zrak.
"Ajšen jesi dobro?" grubi muški glas me upita
"Jesam...Denis..jesam koliko mogu biti", teška srca sam odgovaram.
Pozovemo taxi i krenemo prema hotelu, razgledam Sarajevske ulice cure i momci u ljetnoj garderobi sa osmjesima na licima, sve se čini kao da su zaboravili na rat...a možda i jesu, možda su svi prešli preko toga možda su zaboravili...ja nisam, ja nemogu meni su ostale vječite posljedice. Denis je pričao sa nekim na mobitel
"A niste odavde...pa šta vas dovodi u Bosnu", vozač taksija upita na engleskom a ja odgovaram na Bosanskom
"Nevolja..dabome je nešto drugo", ispuhujući kažem i okrenem se, vozač ušuti i krene naprijed, dođemo pred hotel platim vozaču i krenemo prema recepciji, na recepciji dečko plave kose i smeđih očiju uljudno me dočeka sa osmjehom na licu
"Dobar dan", nasmješi se i pogleda mw u oči
"Dobar dan", odgovorim na Bosanskom naravno
"Ima te li rezervaciju?"
"Da, Ajšegul Hadžipašić dvosobni apartman"
"Oprostite slučajno ste upisani u amartman sa samo jednom spavaćom sobom, nadam se da vam ne smeta", zagrcnem se i Denis mi šapne na uho
"Ajšen šta ovaj debil ovoliko priča sa tobom još se i smješka", skoro sam zaboravila da me ne razumije
"Naručili su nas u apartman za muža i ženu sa samo jednom spavaćom"
"I koji je tu problem?", bezobrazno se naceri, otpuhnem
"Žao mi je gospođice nemamo ni jedan slobodan apartman", otpuhnem ljutito
"Uredu šta je tu je", slegnem ramenima i krenem prema sobi a Denis zamnom mumlajući nešto
"Zašto ste onoliko dugo pričali na vašem jeziku?" upita gledajući me pravo u oči
"Pa pričali smo o vođenju ljubavi..o svemu mmm za večeras planovi", provokacija
"Mala nemoj da mu onaj blistavi ojeh maknem sa lica štocem", bjesno odgovori
"Pitao si a ja odgovorila" hladnokrvno odgovorim
"Drznice"
"Sociopato"

&&

Izvinjavam se što duže nije bilo nastavaka jednostavno mi manjka inspiracije za ovo priču. Pa ako vam se svidio ovaj ostavite zvjezdicu k komentar 💕💕