21 |

5.8K 252 53
                                    

PROČITAJTE PITANJA NA KRAJU NASTAVKA!!!

Loren

Udario me..

Tiho sam zaplakala i sjela na krevet. Ovo toliko peče.. uh,pokušat ću ignorirati bol...

Digla sam se s kreveta i tiho otvorila vrata od sobe. Kada sam vidjela da nitko ne gleda, utrčala sam u Emilijevu sobu.

Uzdahnula sam u olakšanju i došla do njegovog ormara. Izvadila sam crni duks koji je jaako mirisao na njega..

Prelijepo..

Kada sam se okrenula prema vratima poskočila sam u mjestu dok je strah tekao mojom krvi.

Emilio je stajao naslonjen na vrata i gledao me. Kada sam shvatila da držim njegov duks u rukama i idalje ga mirišim, brzo sam ga stavila iza leđa.

"Smiješ ga uzeti i bez krađe."-Rekao je i nasmijao se.

"Hvala."-Rekla sam tiho.

"Loren."-Prišao mi je i lagano palcem prelazio preko mjesta gdje me udario.

"Emilio.."-Tiho sam izustila.

"Molim Anđele?"-Nazvao me anđelom? O Bože..

"Nemam knjige za sutra."-Okrenula sam temu.

"Ivan je otišao po njih i sve što ti treba."-Rekao je.

"Okej, hvala."-Promrmljala sam i odmaknula se od njega.

Krenula sam izaći iz sobe,no dozivanje mog imena me zaustavilo.

"Da?"-Okrenula sam se prema njemu.

"Bojiš me se?"-Pitao je.

"Da."-Potvrdila sam.

"Gledaj ja...samo...mislim...uh, samo.. živcirala si me i poludio sam i ...-"-Prekinula sam ga.

"Ne pričaj,samo me zagrli."-Začuđeno me pogledao,a onda me povukao u jak, muški,prekrasan zagrljaj.

Iako me prije nekoliko minuta udario, ovdje sam se osjećala sigurnije nego bilo gdje.

Zabila sam glavu u njegov vrat i duboko udisala njegov miris. Koliko ovaj dečko može prelijepo mirisati?!

U njegovom zagrljaju sam izgledala tako maleno,u njegovom velikom zagrljaju. Ovo je ono što mi treba.

Treba mi ovakav zagrljaj. Mislim, to treba svakoj curi. Zagrljaj u kojem je sigurna.

"Ej Emilio donio sam L..-"-Ostale riječi ostale su visjeti u zraku kada nas je vidjeo.

"Oh...vidim zauzeti ste.. "-Samo je pognuo glavu i izašao iz sobe.

"Aaa!"-Ljuto sam prošla rukom kroz kosu. Zašto jebeno uvijek nekoga moram povrijediti?!

"Nisi ti kriva."-Rekao je.

"Jesam! Jebeno sam kriva! Ako se bliže družim s tobom povrijeđujem njega, a ako sam bliža s njim,što joj do sada baj d vej nisam bila, ali ti bi bio ljut i povrijeđen onda! Što da radiiim aa!?"-Blebetala sam dok nisam ostala bez zraka.

"Koji ti se više sviđa?"-Pitao me.

"Ne mogu odgovoriti! Na to nemam odgovor. Obojica. On je sav nježan, sladak,bebast dok si ti grub,no prema meni tako nježan,sladak.. Ne znam, potpune ste suprotnosti ,no oboje savršeni."-Govorila sam.

Uzdahnuo je. Zagrlila sam ga još jednom te izašla iz sobe.

"Ivan!!"-Derala sam se po kući u nadi da će mi se javiti.

"Šta?!"-Od nekud se stvorio ispred mene s ljutim tonom glasa.

"Nije onako kako se činilo."-Rekla sam.

"Ma naravno,nikad nije kako se čini zar ne Loren?!"-Vikao je i mahao rukama.

"Gledaj...ispričao mi se i rekao da ga se ne moram bojati i samo smo se zagrlili."-Pokušavala sam objasniti.

"Ma naravno! Stalno se grlite! Stalno! I uvijek kao 'možeš objasniti' "-Prstima je napravio znak navodnika u zraku.

*****

Pitanje ! - Želite li u priči više opisivanja (kao kada je opisivala ono kada ju je zagrlio) ili da smanjim???

Molim vas odgovorite mi.

I malo sam prije napisala nastavak pa evo već danas .

Vote,com?

KidnappedWhere stories live. Discover now