Broken.

Nobody..

Jutro je, neobicno hladno jutro. Ubrzo ce Bozic, a ja nisam ni pocela s pripremama.. Cijeli dan sam razmisljala o njemu, ,zaljubljena nisam to znam, ali ne mogu reci da nije ni lijep ni zgodan, naprotiv. Dok sam se spremala za novi dan, zazvonio mi je mobitel, cudno jer me nitko ne zove u 8 ujutro. Bio je ne poznat broj ili ipak poznat, jer kad sam se javila shvatila sam da je Mario. "Um, dobro jutro, Mario je, ako me se sjecas, jel imas slobodnog vremena danas?"-rekao je slatko "Pa mogu izdvojiti sat vremena, ako je nesto bitno"-rekla sam glupo nekako, osjecala sam se cudno jer on nije obicni momak, on je javna licnost prije svega, a ja sam obicna Balkanska cura prije sveg "Mislio sam da odemo do trznog centra, volio bih da se bolje upoznamo prije svega"-rekao je "Pa moze"-nisam ga mogla odbiti iako sam to htjela "U 6 budi spremna"-cekaj, kako on uopce zna gdje ja zivim, prije nego sto sam uspjela ista reci, prekinuo je, a u tom trenutku je Marta usla u sobu. "Ajmo mala, kontas li ti da nisi ni drvce kupila, sta cekas vise, lijenguzo."-nasmijala sam se, ta cura je strasna u svakom pozitivnom smislu, da nema nje, nebi bilo ni mene ovakve, ona mi je sestra koju mi je Bog zaboravio dati i obozavam ju. Obavila sam higijenu i navukla neke traperice na sebe i obicno bijelu majicu.. Nisam stigla ni mobitel uzeti jer me izbacila iz stana.

Dva sata kasnije vratila sam se sa tisuce ukrasa i bijelim drvcetom u stanu. Sat je prikazivao 16:35 pa sam odlucila pokrenuti spremanje. Prvo sam otisla pod hladan tus, zatim sjela ispred ormara i kao i svaki put pomislila "Boze, nemam nista za obuci." Nakon dobrih pola sata skontala sam obuci traperice i kosulju, jednostavno ali meni vrlo lijepo. Nisam neki obozavatelj sminke pa sam se odlucila samo za puder i rumenilo, te malo maskare, htjela sam biti sto vise prirodna..

18:00 i zvono na vratima, otvorila sam, a ono sto sam ugledala nije bio Mario, zapravo nije bio nitko..