Broken.

Too much..

Vec mjesec dana skoro nisam izasla iz kuce, Marta je stalno samnom i obavlja poslove umjesto mene. Otisla sam do doktora i vratila se, sve je bilo u redu, sve osim mene. Slomila sam se onog dana, Robin, pa Mario.. Marta i ja zivimo u strahu, u strahu da ce doci, jer je tu, jako blizu. Strah me da je doslovno tu, da nas promatra, uhodi, da zna svaki nas korak i svaki postupak. Donijele smo odluku da cemo se odseliti iz Dortmunda, u potrazi smo za stanom i gradom. Odlucile smo da ce ovaj put biti to München. Divan grad.  Vec je V. mjesec moje trudnoce. Vrijeme jako brzo prolazi, a ja sam nikakva, najrade bi da umrem, ali moje dijete..

"Leah!"-viknula je Marta

"Da?"

"Nasla sam stan."

"Da vidim!"

"Vidis, ogroman je. Nalazi se u centru grada, zadnji kat zgrade vidis, cijeli kat zauzima, najveci stan u zgradi. Moramo ga samo opremiti, ovo je ono sto trazimo! Malo je skuplji ali nama dostupan na srecu. Iznajmiti ili kupiti?"

"Kupiti."-rekla sam kratko i vratila se u krevet.

"Leah, dosta je! Nije te vrijedan! Neces cijeli zivot zivjeti u strahu od onog debila i u tuzi za jos vecim. Nitko nije vrijedan tvojih suza! Razvedri se. Dan je tek poceo, ajmo spremaj se idemo trazit namjestaj. Cim kupimo stan selimo se!"-kada malo bolje razmislim, u pravu je i zivot je prekratak da bi ga potrosila na ovaj nacin, prije svega moze nastetiti mom djetetu. Ustala sam i nasmijala se.

Voznja je bila prilicno ugodna. Usle smo u trzni, a u njemu je bila neobicna guzva. Cudno. Paparazzi? Neka slavna osoba odlucila je kupiti namjestaj. Mario?! Ma e, super. Spustila sam pogled. Marta me pogledala i podigla pogled, shvatila je o cemu se radi, uhvatila me za ruku i povukla za sobom. Sjele smo na kauc i donijela mi je vode.

"Idemo!"-rekla je

"Ne idemo mi nigdje, necu uvijek bjezati kao kukavica. Uostalom, s razlogom smo ovdje. Dizi se, ja sam ok!"-rekla sam ponosno, a Marta se samo nasmijala i produzila.