Broken.

Why?! Why not?

Mjesec dana kasnije.

Vec nekoliko tjedana, ne izlazim iz kreveta, ne prestano povracam i nije mi dobro, jedu mi se gluposti. Ne zelim otici do doktora jer me strah da sam trudna, ubila bih se, pa imam 19 godina. Prosao je i Bozic i Nova Godina, a nisam se mrdnula iz Dortmunda. Sve sto se desilo ne prestano mi se vrti po glavi, sta ako sam trudna? Marti sam morala sve ispricati, iako je bila ljuta pola dana, jedina je uz mene. Stalno je kod mene, na natkaslic ni je ostavila test za trudnocu, jako me strah upotrijebiti ga.

Ali moram. Obavila sam sve potrebno i cekala, bilo me jako strah pogledati u test zatvorila sam oci i odbrojavala, da otvorim oci ili? Tresla sam se, skupila sam snage, zasto? Imala sam sto i vidjeti, plusic se nacrtao ma testu, a suze su same krenule niz lice.. Ovo mi nije trebalo, Mario zasto? Sta da radim sada? Odmah sam nazvala Martu jer mi trebao netko da me zagrli. Kroz moje jecaje shvatila je sto je bilo, moja Marta, da nema nje, ne znam sto bih.

"Moras otici doktoru"

"Ne zelim"

"Moras, ti si trudna vec najmanje mjesec dana, 20.1. je danas, Leah, poslusaj me!"

"Ne znam, strah me"

"Leah!"

"U redu.."

Morala sam pristati, nazvala sam ginekologa i narucila se za sutra, tresla sam se cijelo vrijeme. Trudna? Ne, ne zelim dijete! Pobaciti necu jer je to MOJE dijete, ali kako cu sama? Ne pada mi na pamet da zovem ono dubre, on mi je unistio zivot! Ali gotovo je sada, sve da hocu ne mogu nista promijeniti..

Ujutru sam ustala poprilicno sretna, shvatila sam da je zivot prekratak da bi ga provodili ponasajuci se sje*ano. Navila sam muziku u po prvi put od one veceri bila SRETNA! Obukla sam farmerice i dzemper, ipak je 21.1. jos je jako hladno.. Zaputila sam se prema ginekologu, jako me zanima moje malo bebce, iako je slucajno nastalo, iako ga nisam zeljela, volim ga, mislim da ta ljubav dolazi prirodno, moras voljeti svoje dijete. Doktor me pozdravio smijeskom, nakon pregleda, rekao mi je sve sto sam vec i djelomicno sama znala, trudna sam, mjesec dana, rodit cu u 8. mjesecu otprilike, moram se paziti, bla, bla, a onda me upitao nesto sto nisam ocekivala.

"A gdje je otac, zasto nije dosao s vama?"

"Ovo dijete nema oca, na zalost, ali ima majku koja ce dati sve od sebe da barem malo ispuni ocevo mijesto. Otac ovog dijeteta ne zasluzuje da zna ista vezano za mene!"

"Drago mi je cuti tako hrabre rijeci. To bi bilo to Leah, vidimo se za mjesec dana dakle."

"Dovidenja.."

Izasla sam iz ordinacije, ponosna. Ali problem su bili moji roditelji sta cu s njima? Moram im sve ispricati, navikla sam da me roditelji podrzavaju i da im sve govorim, ali ovo sad, sto ce reci na to? Nazvala sam Martu i dogovorile smo se naci u obliznjem Starbucksu, sve ju je zanimalo. O Boze, uzbudenija je od mene, hh..