Broken.

Don't look back!

Probudila sam se u hotelskoj sobi. Mama?! Tata?! Sta oni rade ovdje, u crnom?! Pokusala sam se sjetiti sto se desilo. Cekaj, Marta?! Ne, ne! Nije valjda, nemoguce..

"Marta?!"

"Zao mi je Leah.."

"Ne, nije istina ne moze biti! Marta!"-plakala sam kao nikada u zivotu, moja sestra, moja najbolja prijateljica, sve je otislo s njom, uspomene, sve mi je prolazilo kroz glavu, od dana kada smo se upoznale sve do jucer, zadnje sto mi je rekla bilo je 'Volim te', Marta volim i ja tebe i previse, zasto si otisla? Trebala si biti tu, trebala si prva vidjeti moju bebu. Zasto je zivot ovakav? Prokleta sam, od dana kad sam upoznala Maria sve je krenulo niz brdo! Najbolje da me nema!

"Leah moras ostati jaka zbog djeteta. Ajde moram ici na sahranu."-sklopila sam oci i nadala se da je sve samo san, ali nije bio..

1 mjesec kasnije

Usla sam u osmi mjesec trudnoce. Saznala sam da cu roditi djevojcicu. Nakon Martine smrti nisam vise JA. Prodala sam stan i dosla s roditeljima u Hrvatsku, na njihovo inzistiranje. Po cijeli dan sjedim pored prozora i gledam u zamisljenu bijelu tocku na zidu. Zasto se ovo sve meni dogada? Sto sam lose uradila Boze pa me ovako kaznjavas?! Sto zelis od mene?

"Mama ja cu se vratiti u München, kad rodim."

"Sama? Nebih rekla."

"Nisam nesposobna."-mama je samo okrenula glavu i otisla

I nisam nesposobna. Jako je vruce u Splitu, mjestu gdje zivim. Sedmi je mjesec. Ljeto tek je pocelo.. Marta i ja smo svako ljeto dolazile na Hvar na ljetovanje, a sada? Sada nemam nikoga da s njim podijelim svoju tugu, svoju srecu.. Imam 20 godina i vec sam i previse propatila u zivotu. Odlucila sam se spremiti i otici do grada, kupiti odjece za moju, jos ne rodenu kcerku. Sjela sam najblizi kafic i narucila caj kad me netko potapsao po ramenu, okrenila sam se i vidjela nepoznato lice.

"Leah Jakir?"

"Da? Znamo se?"

"Itekako, ne mozes me prepoznati?"-duga plava kosa, svijetao ten, ne bas visoka, pa bas i ne

"Pa, ne.."

"Sara?"

"Sara Ravlić?"

"Glavom i bradom."-Sara, ne mogi vjerovati, to je moja prijateljica iz djetinjstva, cura s kojom sam odrasla, bile smo ne razdvojne do nase 12. godine kad se ona odselila u London, od tad je nisam vidjela nikada vise. Ustala sam i zagrlila je snazno

"Sara, ne mogi vjerovati da si to ti. Kako si mi nedostajala.."

"I ti meni Leah i previse!"

"Sjedi."

"Cekaj, trudna si?"

"Imam jos mjesec dana do poroda, sjedi sve cu ti ispricati."

"I ja tebi, pa nismo se vidjele 100 godina!"-jako mi je drago da sam ju srela, barem netko tko znam da ce me razumijeti. Sara i ja smo uvijek bile iste, isto razmisljale, isto se ponasale, nadam se da je jos uvijek tako..

"Koji je to debil! On ne zasluzuje to dijete Leah! Imas mene, ja sam tu sad, biti cu s tobom stalno. Jos uvijek ne mogu vjerovati to za Martu.. Zao mi je stvarno.."

"Zivot ide dalje, moram nastaviti zbog nje. Nego sto ima kod tebe?"

"Joj London je uzas, upoznala sam tamo jednu ekipicu ljudi ali, bezveze, Split je Split.. Vratila sam se tu prije godinu dana, nasla sam decka zove se Lukas, ima 25 godina, je da je stariji 5 godina ali sam punoljetna haha, tu je iz Splita, zajedno smo 6 mjeseci. Divan je.."

"Jako mi je drago zbog tebe Sara!"

"Hej, ja sam kuma jel da?"

"Naravno!"-nasmijesila sam se, tesko

"Ne, ocu pravi osmijeh! Idemo dalje, sve sto je bilo ostaje iza tebe! Nikad ne gledaj iza!"