Until I die ► z.m.

//Chapter eighty-nine- Final freedom

sa strane imate zvukove kiše i grmljavine pa ih pustite dok čitate poglavlje i pojačajte do kraja :)

-----------------------

Udarac groma se začuo. Instinktivno sam okrenula glavu prema vratima. Škiljeći kroz kišu, pokušala sam vidjeti tko je to. Taman obris je nešto viknuo, ali ga nisam mogla čuti od silnog pljuštanja kiše. No, na trenutak, učinilo mi se da je zazvao moje ime.

Izvadio je pištolj i srce mi je potonulo. Usmjerio ga je u smjeru mene. Zaklopila sam oči. Tko god da je to, došao me ubiti. Možda mi se netko smilovao i odlučio me ubiti na ovaj način, a ne da mi Vrag pojede dušu. Zadrhtala sam. Začuo se glasan hitac i zvuk razbijanja stakla. Naglo sam otvorila oči i okrenula glavu prema smjeru zvuka. Nije mi bilo jasno tko je to bio i u što je pucao; nisam vidjela baš ništa razbijeno i nisam nigdje na sebi osjećala bol.

Muškarac je krenuo brzinom munje prema žrtvenome stolu na kojem sam ležala. Možda je to bio on. Možda je Sotona zauzeo svoj tjelesni oblik i došao me unakaziti, pretvoriti u mrlju krvi.

Već sljedeće sekunde bio je nada mnom.

No to je bila osoba koju sam očekivala najmanje.

 Onaj osjećaj kada sam shvatila tko je to; taj osjećaj bio je nešto najluđe što sam u životu osjetila.

„Zayn!“ zavrištala sam. To je bio on. Nisam mogla vjerovati. Mislila sam da je mrtav! Zajecala sam glasno i bez srama, no sumnjam da me čuo. Njegove tamne oči i crna kosa te njegovo prekrasno lice bilo je ono što ga je odalo. Njegov izraz lica se smeškao, izgledao je kao da će plakati, makar ne bih mogla znati ako i bude jer je bio potpuno mokar.

„Amy! Oh moj Bože!“ vrisnuo je i krenuo oslobađati me lanaca. Prvo je krenuo otkopčavati lanac na mome gležnju. Buljila sam u njega u strahu da mi ne nestane pred očima. Osjećala sam kako mi se suze strelovito slijevaju niz lice.

„Zayn!“ ponovila sam svoj vrisak. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Mislila sam da je mrtav, mislila sam da ga nikada više neću vidjeti. Ovo je nešto nevjerojatno, ovo je neka vrsta čuda jer ni u ludilu ne bih mogla reći da je on cijelo ovo vrijeme bio živ, da mi je Theresa Meredith lagala.

„Moram požuriti“, viknuo mi je da ga čujem kroza kišu. Znala sam da nije ni vrijeme ni mjesto za razgovor, ali ta želja da mu kažem da ga volim  najviše na svijetu i da ga dotaknem, da se uvjerim da je stvaran nikad, nikad nije bila veća. Oslobodio mi je jedan gležanj, a zatim je krenuo nad drugi. Odjednom mi više nije bilo svejedno. Sad, kad sam znala da je živ, znala sam da je vrijedno se boriti i dalje i da ne smijem odustati.

Još jedna munja proparala je olujno nebo. Strah u meni nije nestao, naprotiv, sada je bio mnogo veći. Sada sam imala šansu, šansu da me Zayn oslobodi i da zajedno pobjegnemo, sad je sve imalo smisla, a strah je bio najveći dosad upravo zbog pomisli da bih mogla izgubiti tu šansu.

Odjednom, iza Zaynovih leđa, na kraju prostorije. ugledala sam veliki crni obris koji je podsjećao na tijelo, no doimao se mnogo većim i snažnijim.

„Zayn!“ vrisnula sam. Odmah me pogledao.

„Iza tebe!“ Uzeo je pištolj i naglo se okrenuo. Gledao je ravno u obris, ali nije ništa poduzimao. Kao da ga nije vidio. Gledao je nekoliko sekundi, a zatim se okrenuo prema meni.

„Tamo nema ničega“, rekao je i do kraja mi oslobodio i drugi gležanj. Skupila sam obrve. No ja sam i dalje vidjela obris i vlastitim očima sam vidjela kako obris hoda i približava nam se.

„Zar ne vidiš?“ viknula sam dok se strah u meni penjao do maksimuma. Ponovno je okrenuo glavu.

„Ne boj se, nema ničega.“  Krenuo je osloboditi moje  lijevo zapešće. Trepnula sam nekoliko puta, a sa svakim treptajem, obris je bio sve bliže. Panika me preplavila.