Until I die ► z.m.

//Chapter ninety-six- Four days

Sljedećeg smo jutra stigli u London. Vrijeme je bilo tmurno. Kiša je sporo padala, pa onda na tren stala, pa opet počela. Sunce se skrivalo iza velikih, sivih oblaka. Niall je bio za volanom. Svo troje smo se složili da naše prvo odredište bude neki restoran gdje ćemo pojesti doručak. Bili smo iscrpljeni od cijele noći putovanja i trebalo nam je nešto što će nas trgnuti.

„Dobro jutro“, zavrijedili smo pozdrav visoke žene kad smo ušli maleni restorančić. Uzvratili smo joj pozdrav te smo sjeli za jedan stol. U restoranu nije bilo mnogo ljudi. Većini je prioritet bio Starbucks. Naručili smo si hranu i svo troje kavu. Primjetila sam da me konobarica promatrala pogledom.

Kad, nam je donijela narudžbe, progovorila je: „Oprostite, no nešto mi je na umu. Moram pitati.“ Svo troje smo izmijenili poglede.

„Da?“ upitala sam. Pogledala me.

„Oprosti ako griješim, ali jesi li ti možda ona djevojka koja je prije nekoliko mjeseci umalo pala s vrha London Eyea?“ upitala me. Nisam mogla vjerovati da se netko toga još sjeća. Nekolicina ljudi me prepoznala zbog članka u novinama nekoliko dana nakon tog događaja, no kasnije su svi polako zaboravili na to. To što se dogodilo možda čak i nije bilo tako loše, jer da toga nije bilo, Niall me nikad ne bi pronašao.

„Uh... Jesam.“ Nasmiješila sam joj se.

„I mislila sam. Nevjerojatno“, rekla je i odmahnula glavom. Kriomice sam pogledala Nialla i Zayna. Gledali su u ženu s nečitljivim izrazima lica. „Zasigurno imaš doživotne emocionalne rane zbog toga.“ Nastavila je odmahivati glavom.

„Vjerujte mi, nije to ništa.“ I bilo je ništa. Jer to, uspoređeno sa svim ostalim što sam doživjela, bilo je apsolutna nula.

„Ništa? Mogla si poginuti! Strašno!“ uskliknula je. Izgledala je više ushićena oko toga nego ja.

„Pokušavamo se ne prisjećati toga“, rekao je Zayn. Pogledala sam ga. Znala sam da me želi izvući iz ove neugodne situacije. Konobaričin pogled je s mene odletio na Zayna.

„A ti si onaj koji ju je spasio, nisi li?“ Izgledala je tako uzbuđeno, kao da gleda neki napeti film. Niall se samo smijuljio.

„Ovaj—“ započeo je Zayn.

„Da tebe nije bilo, ona bi bila mrtva. Čovječe.“

„Istina“, rekla sam i Zaynov i moj pogled su se sreli. Kriomice mi se nasmiješio.

„A kako si ju tek nosio dok su na vas navaljivali oni lešinari od novinara! To je bilo tako hrabro! Gledala sam sve na internetu, bili ste doslovno posvuda. No ljudi zaboravljaju, znate. Ne znam zašto, ali meni je to nekako ostalo u glavi. U tvome sam pogledu na toj snimci vidjela da ju voliš“, brbljala je. Nije mi smetao razgovor. Čak mi je i godilo to što govori. Nasmijala sam se. Zayn me pogledao. Tada još nismo bili ni blizu tome da budemo zajedno, ali moji osjećaji za njega su se razvijali. Nisam znala kako je bilo s njegove strane, no nije opovrgnuo što je konobarica rekla. Niall se naslonio na stolac i pratio cijelu situaciju.

„Znate, rijetko se takvo što viđa. Oprostite ako sam pretjerala, lako se uzbudim“, rekla je i duboko udahnula, „Ali vas ste dvoje tako savršeni zajedno. Kao neka epska ljubavna priča!“ Počela sam se glasno smijati. Uzbuđena konobarica mi se pridružila. Za sekundu smo se svi smijali.

„Jane! Na posao!“ začuo se glas visoke žene koja nas je pozdravila pri ulasku u restoran.

„Moram ići. Uživajte u jelu i ispričavam se što sam vam oduzela vrijeme i praktički vas napala pitanjima“, rekla je brzo i otišla od našeg stola.

„Ovo je bilo čudno“, rekao je Niall nasmijavši se. Kimnula sam glavom i otpila gutljaj tople kave.

„Odakle se ona stvorila?“ upitala sam samu sebe.